Teško je naći prave riječi. Teško je biti pragmatično analitičan kada je ljudski život izgubljen, a onaj, kome se utvrdi odgovornost, taj će život zauvijek nositi na savjesti. ž

Pacijentu u čakovečkoj bolnici je nakon hemodijalize u krvotoku završilo medicinsko sredstvo namijenjeno toaleti, umjesto fiziološke otopine. Čovjek je, čini se, umro od akutnog trovanja, otkazali su mu svi organi.

Sjećamo se afere Baxter iz 2001. kada su na dijalizi umrla 24 pacijenta, a greška je tada bila tehničke prirode, na uređajima. Ovdje je priča drugačija. Ljudski faktor. Prema dosad poznatom, medicinska sestra uzela je krivu bocu, napravila krivi potez. Vjerojatno najgori u svom životu.

Pacijent je na hemodijalizu odlazio jer je želio živjeti, prolazio je redovito taj nimalo lak postupak. Možda se nadao transplantaciji, a na kraju mu se život ugasio na najmanje očekivan način. A sestra je taj poziv vjerojatno odabrala upravo zato što je željela pomagati ljudima u njihovoj borbi za život i izlječenje. Namjere u njezinom postupku zasigurno nije bilo, no što je dovelo do tragedije – trenutak nepažnje, dekoncentracija, ili neki treći faktor koji nam još nije poznat, tek ćemo saznati.

Obitelji pacijenta ovaj strašni gubitak nitko i nikada neće moći nadoknaditi. Sestra će, dokaže li joj se krivnja, kazneno odgovarati, možda izgubiti licenciju, emotivno i psihički vjerojatno biti shrvana. Višestruko tužna priča, s koje god strane pogledaš.

No dogodilo se nešto što se može smatrati i pozitivnim, iako je tu riječ tako teško upotrijebiti u kontekstu ovako mučne situacije. To je transparentnost bolnice. Nije bilo zataškavanja, šutnje, kalkuliranja. Sami su izašli u javnost sa svime, pokrenuli sve potrebne postupke. I hvala im na tome.

Tragediju ništa ne može umanjiti, i ovako nešto, iako rijetko, može se dogoditi u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi. Uprava čakovečke bolnice pokazala je kako ispravno postupiti. I taj primjer bi, zlu ne trebalo, trebali slijediti svi