Nakon godina borbe s nezaposlenošću i krize, Hrvatska se sad suočila s manjkom radnika. U problemu smo kad je kriza, u problemu smo kad kriza prođe. Specifična je to formula zemlje. Zaposleni su izvor baš sveg rasta i najvažnija kategorija koju treba promatrati u silini statističkih podataka. A kako to izgleda u 27 godina? Imamo 364.000 zaposlenih i onih koji plaćaju doprinose i poreze manje, a 515.000 umirovljenika više nego 1991. godine. Ukupno smo izgubili u tom razdoblju više od 600.000 stanovnika.
A proračun i državna potrošnja su se više nego udvostručili. Jasno je da takav put ne može biti održiv.
Kad je HDZ bio u oporbi, prozivao je SDP zbog iseljavanja, dok su oni to relativizirali slobodom kretanja u EU. Sad je situacija obrnuta. I dok se lako nalazi opravdanje za sebe, Vlada nema pojma tko se kamo iselio, kakva je obrazovna struktura, što bi ti ljudi uradili da se vrate. Ne znaju niti kakva je dobna struktura, imaju li imovine i obitelji u Hrvatskoj, koliko često se vraćaju. Bez tih podataka sve se svodi na lamentiranje i praznu političku priču a da se ništa nije uradilo.
Nitko si nije dao truda napraviti istraživanja, popisati iseljene u zadnjih 10 godina. Na osnovi toga stvarati neku strategiju. Nije si dao truda niti imati bilo kakvu mjeru poticanja useljavanja. Sad tek radimo i demografsku strategiju.
Iako je rat uzrok gubitka radnih mjesta, stradanja gospodarstva i ljudi, povećanja umirovljenika i gubitka radnih mjesta, on je ipak završio prije 23 godine, a loši trendovi su samo nastavili. I onda kad vladajući kukaju da rastu stranke koje šire prazan populizam, trebaju se sjetiti što su uradili. I pokušati napokon to ispraviti umjesto kukati nad svojom sudbinom.
Jer bez dovoljno zaposlenih ljudi, cijeli sustav se ruši.