I tako, nekako smo došli do toga da u anketama više ljudi misli da je Franjo Tuđman bio demokrat, nego autokrat.
Iako je svojedobno kao predsjednik Republike odbijao potvrditi četiri legitimno izabrana gradonačelnika Zagreba, ne želeći dopustiti "oporbenu situaciju" u glavnom gradu.
I premda je zataškavao ratne zločine, kontrolirao sudove i pravosuđe, odobravao kriminal u pretvorbi i privatizaciji, prozivao unutarnje i vanjske neprijatelje, pratio, prisluškivao i slao na sud nepoćudne novinare, oporbenjake, intelektualce, nevladine aktiviste, vrijeđao građane, zabranjivao skupove, udarao temelje mafiji, lokalnim šerifima, tajkunima, lopovima...
Postavljao je sina za šefa tajnih službi, a svojoj obitelji omogućavao da razviju poslovna carstva.
I unatoč svemu tome, Franju Tuđmana danas više hrvatskih građana smatra demokratom, nego autokratom.
Nije to nikakvo čudo. To je ona demokracija kakvu Hrvati najviše vole.
Demokracija s lentom
Demokraciju s lentom i maršalskom odorom, demokraciju koja ignorira Ustav i zaobilazi zakone, demokraciju Vrhovnika u Predsjedničkim dvorima, demokraciju uzdignutog prsta, gnjevno iskrivljena lica, namrgođenu, zastrašujuću, prijeteću, nedodirljivu i nepogrešivu.
Franjo Tuđman u anketama prolazi bolje i od Stipe Mesića i Ive Josipovića, pa čak se i sadašnji kandidati za šefa države natječu tko će se više spomenuti prvog hrvatskog predsjednika. U pozitivnom kontekstu, naravno.
Ivo Josipović uzima ono što mu odgovara, ističući Tuđmanovo "partizansko nasljeđe" i činjenicu da je on "nije skidao kninsku zastavu, nego ju je ljubio", dok se Kolinda Grabar Kitarović i Milan Kujundžić natječu tko će više oponašati njegove geste i hvaliti se tuđmanovskim ovlastima.
Pretvarajući se u Tuđmanovu karikaturu.
Šutnja o grijesima
Nitko se više u hrvatskoj politici, pa čak ni na samozvanoj ljevici, ne usudi spomenuti ni jedan od Tuđmanovih grijeha kojima je od Hrvatske devedesetih godina napravio mračnu, izoliranu, prezrenu državicu pod vlašću autokratskog predsjednika koji je išao toliko daleko da je svojatao čak i jedan nogometni klub.
Tuđman je nekada služio kao pojam kojim se moderna demokratska Hrvatska razlikovala od one nazadnjačke i autokratske.
Danas se ta razlika nastoji izbrisati, a oni koji ga danas u anketama nazivaju demokratom, najviše cijene upravo njegove autokratske osobine.
Recimo, misle kako je bilo baš demokratski to što je u određenim trenucima ipak dopuštao nekome da kaže ili napiše nešto protiv njega: makar ga zbog toga prebili na cesti, poslali na sud, istjerali iz zemlje, nabili na stup srama, proglasili državnim neprijateljem, prisluškivali, pratili ili, poput nekih novina, zastrašivali, izolirali i prisiljavali da preživljavaju na stranim donacijama.
Samo da bi ih proglasili izdajnicima i jalnuškim diletantima.
To je bila demokracija kakvu su njegovi sljedbenici voljeli.
Kult ličnosti
Demokracija u kojoj se njegovao kult ličnosti, prema šefu države odnosilo se kao prema veličanstvu i božanstvu, klanjalo mu se, divilo, pisalo pjesme, dizali spomenici, a onda kao raritet isticale njegove "ljudske osobine običnog čovjeka". Bila je to demokracija u kojoj je šef države zabranio da se piše o njegovoj teškoj bolesti, koja je čak i po riječima njegovih suradnika uvelike utjecala na iracionalnost u upravljanju državom.
Naravno, Franjo Tuđman biran je demokratskim putem, na demokratskim izborima koji su, eto, ponekad završavali kamenovanjem kombija ili fizičkim napadom na njegove protukandidate.
Ali on nije bio istinski demokrat. Niti se to ikada trudio biti.
Bio je demokrat u skladu s hrvatskim poimanjem onoga što bi demokracija trebala biti.
Dakle, autokrat.