Mnogi ljubitelji moralne panike, među kojima su mnogi njezini rentijeri, stvaraju uvjerenje prema kojemu Hrvatskoj prijeti pad u komunizam ili ustaštvo. Obično se to argumentira tvrdnjama prema kojima duhovna situacija vremena neobično podsjeća na 30-e godine 20. stoljeća.
Izuzev ponešto pojačane nacionalne i socijalne osjetljivosti, sve drugo je različito.
Pogledajmo.
Moskva više ne izvozi ideju socijalističke revolucije po cijelom svijetu; ta utopija - koja je nekoć za sobom vukla stotine milijuna ljudi - danas više nema nikakvu snagu.
Marksizam je mrtav.
U Berlinu nema Hitlera niti ikoga nalik na njega. Nakon dva poraza u svjetskim ratovima, Njemačka neće i ne može sebi dopustiti novi rat.
U Rimu nema Mussolinija niti ima fašizma.
U Europi više nema gladi.
U Ukrajini je 1930-ih od gladi umrlo nekoliko milijuna ljudi; danas ih toliko, u cijeloj Europi, može pobiti jedino dijabetes ili štogod slično.
Europa tridesetih agrarno je prenaseljena i ideje osvajanja “životnog prostora” su uobičajene; danas su one prisutne samo na periferiji i poluperiferiji.
Nacizam i fašizam nekoć su industrijski uništavali ljude, danas su ljudi - radna snaga, osobito ona kvalificirana - deficitaran resurs.
Ukratko, okolnosti su različite i povijest se neće ponoviti.
Ono što treba brinuti Hrvatsku nisu, dakle, komunizam i fašizam niti obnova Jugoslavije. Nju nitko ne želi.
Nas treba brinuti to što, zaštićena ovim strahovima koji paraliziraju mase, vladajuća kasta cementira ekonomski i socijalni poredak koji Hrvatsku vodi u propast. Ona ne mora biti ekonomska, uz prihode od turizma i doznake iz inozemstva, uz egzodus koji čini nemogućim socijalni bunt, mi ćemo nastaviti tiho nestajati.
Neće nam glave doći partizani i ustaše nego mangupi iz vlastitih redova, domobranski ekstremni centar, moćnici kojima ne odgovara nikakva promjena: njima je i ovako dobro, a to što država propada, fućka im se. Ne propadaju oni!
VIDEO: Hrvatska nestaje...