Ovu kolumnu započet ću jednim priznanjem: u osnovnoj školi bio sam štreber. Eto, rekao sam. Bubao sam sve informacije napamet i umirao bih od srama kad ne bih znao odgovor na pitanje učiteljice. Dobivao sam petice iz zalaganja i generalno gledajući bio uzoran učenik.

Danas imamo taj luksuz da ne moramo opterećivati memoriju s apsolutno svim detaljima. 

Srednja škola bila je malo teža, pubertet je odradio svoje, a faks sam zbog posla otegnuo na desetogodišnju avanturu. I tu sam nekako primijetio da mi je sve teže i teže bubati te činjenice. Bez ikakve namjere da uvrijedim profesore ili kolege, ali mnoge od njih nisu mi imale nikakvu praktičnu vrijednost. Znao sam da ih učim da prođem na ispitu i nakon toga ih mogu zaboraviti. Ili pitati Google.

Tko zna? Google zna

Koliko god floskula već bila izlizana, informacije su danas dostupnije nego ikada. Brate mili, taj Google stvarno zna sve. Ako ne zna on, znat će Wikipedia (ona prava, hrvatska verzija treba generalni reboot). I ta dostupnost informacija djelomično je kriva što se sve manje trudim(o) zapamtiti ih. Ovaj fenomen prepoznali su i psiholozi. U svom istraživanju profesor Daniel Wegner zaključio je da je internet postao dio vanjske, odnosno transaktivne memorije. Za ilustraciju, to je kao kad se suprug oslanja na suprugu da će zapamtiti datum rođenja nekog rođaka (mada se i za to danas brine internet, odnosno Facebook).

Ako je tako, nismo li onda zbog interneta gluplji, logično je pitanje koje se nameće. Kad imamo dostupne sve odgovore, zašto bismo uopće učili? Jeff Jarvis u svojoj knjizi "Što bi napravio Google" ustvrdio je da nam internet omogućava da se koncentriramo na stvari koje su nam zanimljive. I to je donekle točno. Danas imamo taj luksuz da ne moramo opterećivati memoriju s apsolutno svim detaljima. 

I korištenje Googlea je vještina

No to ne znači da obrazovanje kao takvo treba zanemariti. Neke će stvari uvijek biti opća kultura i uvijek ćemo trebati neke polazne informacije na temelju kojih ćemo nastavljati s napretkom i inovacijama. Ipak, isto tako mislim i da se današnji sustav obrazovanja, koji se i dalje dobrim dijelom temelji na "bubanju" informacija te se nije mijenjao desetljećima, mora prilagoditi. Treba ga okrenuti novim tehnologijama i osposobiti učenike da kritički razmišljaju. 

Korištenje Googlea također je vještina. Nije dovoljno samo potražiti odgovor. Treba znati i procijeniti relevantnost izvora te imati ili predznanje ili referentne točke za dodatnu provjeru.

Bez toga, pojave poput hrvatske Wikipedije mogle bi proći ispod radara javnosti i postati relevantan izvor informacija. A tada nas Google više neće moći spasiti.