Slike troje djece govore nam sve što o nogometu trebamo znati. Celticov muzej, dječak u odjeći koju je prije njega nosilo najmanje deset djece. Tužan, sjetan pogled. Vidi se, on osjeća, on nekako zna da je u nečem velikom. Njegov se svijet sužava u stadion.

Nakon što odraste, možda će biti nobelovac, možda kriminalac, ali stvarno su dobre šanse da nikad ne doživi ništa veće od nogometa, od Celtica.

Prijenos Manchesterove utakmice. Mališan sav u crvenom, vjerojatno ga je tata od glave do pete obukao u fan shopu. Zima je, kapu je nabio do očiju, zarumenio se i vidiš da bi istrpio i minus pedeset, samo da gleda utakmicu.

Treća slika je djevojčica s Kantride, iz Rijeke. Na čijim god ramenima da je, ona je tu glavna zvijezda, zbog nje svijet postoji.

Sjedalica koja s tribina leti ka igraču, nebitno kojeg kluba. Jednostavno je. Mora se učiniti sve da ovo troje bude sigurno kao u maternici. Tko god im smeta, mora ga se ukloniti s tribina i prilaza stadionima. 

I da se šefovi klubova na trepavice postave, ni Hajduk, ni Dinamo, ni bilo koji klub ne može spriječiti ni neodgovornog pojedinca ni organiziranu skupinu da naprave sranje. To je prvo stvar policije, a onda sudova. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti.

Ako država ne može spriječiti povremeno divljanje na tribinama ili ako osiguranje stoji više nego što liga i klubovi zarade, nogomet naprosto treba ukinuti. Imajmo reprezentaciju u kojoj će igrati dečki koji se domognu inozemstva, i to neka bude to.

No prije karikiranja, ili krajnjih odluka bez karikiranja, ipak bi trebalo isprobati nogomet nakon što divljanje poskupi. Još nismo vidjeli kako bi nogomet izgledao ako bi izgrednici skupo platili ugrožavanje tuđeg zdravlja i života, kao i materijalnu štetu. 

Dotad, uvažavajući tatu kojeg je proslavila malena navijačica, uvažavam i roditelje koji djeci zabranjuju odlaske na utakmice, a kamoli da bi ih vodili na tribine. Također, ja sam odrastao. Ali zašto bih išao na bezvezne utakmice ako na najzanimljivije ne idem jer su visokorizične?