Negdje u početku ljeta bio sam na predavanju gdje su triatlonci pričali o “svom poslu” te kako zapravo izgleda njihov pogled na svijet, treninge i općenito sve što je vezano za triatlon.

Uglavnom, da bi se bavio triatlonom, moraš cijeli život posvetiti tome te negdje uvrstiti sve te sate i sate koje provedeš u treningu. Sve me to navelo na razmišljanje o trčanju i tome kako ono utječe na život i općenito stil života. Rekao bih da tu ima puno poveznica s triatloncima i da je i trčanje također  određeni “životni poziv” te nešto što uvelike utječe na sam životni stil, a na kraju i nas same.

Trčanje, kao i svaki sport,  usko je povezano s našim umom te se prije ili kasnije mora dogoditi da trčanje počne utjecati na njega. Nekako imam osjećaj da,  kao i većina sportova, može samo pozitivno utjecati na razmišljanje.

Nekome tko nikada nije trčao ili ga to jednostavno ne zanima  teško je objasniti da ti imaš potrebu  baš sada ići trčati bez obzira na vremenske uvjete ili kada je vani debeli minus, a ti u kratkim hlačama veselo trčiš i jednostavno uživaš. Trčanje puno toga promijeni, ali prije svega najteže je početi. Moje neko pravilo je da ljude ne treba terorizirati s trčanjem. Ako netko ima želju da počne trčati, počet će kada on to hoće. Sve ostalo  samo je osuđeno na propast.

Nedavno sam se našao u razmišljanju kako trčanje postane životni stil i što to zapravo znači da trčanje postane životni stil? Rekao bih da je to način na koji ti se trčanje uvuče u sve pore života, a da to zapravo na prvu niti ne skužiš. Prijatelji, raspored vremena, odmor te slične stvari su odjednom povezane s trčanjem. A ono što je najbolje je to da sve te životne promjene vesele.

Ne kažu bez razloga: “S kim si — takav si!”.

Odjednom se nađeš okružen ljudima koji dijele istu ljubav prema trčanju kao i ti. Nije to ništa novo da uvijek oko sebe privlačimo ljude sličnih interesa i načina razmišljanja. Moje je iskustvo da su trkači vrlo pozitivni ljudi koji su uvijek otvorenog uma te često zainteresirani za neku avanturu. Ništa čudno, zar ne? Naravno da se uvijek među mnoštvom nađe neka crvljiva jabuka, ali od takvih se najbolje odmah maknuti radi duhovnog mira.

S trčanjem planiranje vikenda ili godišnjeg odmora također postaje — izazovno. Treba uskladiti sve te datume. Da se može nesmetano otići na utrku, a da se opet ima vremena za ostale aktivnosti i treninge. Slično je i s godišnjim. Klasičan godišnji gdje ćeš se samo izležavati i pržiti na suncu jednostavno ne dolazi u obzir. Aktivan odmor je već druga priča. Neka dobra lokacija za odmor koja ima super rute za trčanje je itekako dobrodošla te obično to postane jedan od kriterija za odabir.

Zapravo, gdje god se okreneš oko sebe skužiš da je puno toga povezano s trčanjem, nekada možda i previše, ali sve to dolazi uz “ovaj izbor” i rekli bi stil života. U svemu tome je ipak najvažnije da smo mi sretni te da nas trčanje ispunjava. Sami radimo svoj mikro svijet u kojemu se mi najbolje i najsigurnije osjećamo.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru:

Ja sam Matt i veliki sam zaljubljenik u trčanje. Osim trčanja volim popiti craft pivo u dobrom društvu. Dosta slobodnog vremena provodim pišući nove tekstove za svoj blog. No najbitnije od svega je da uživam u društvu svoje kćeri za koju se nadam da će jednog dana trčati sa mnom. Pratiti me možete i na Facebooku.