Tihomir Orešković izjavio je, nakon što mu je predsjednica dala mandat za sastavljanje vlade, da neće tražiti stotinu dana predaha kako bi počeo raditi punom parom. A prošlo je više od stotinu dana i nismo daleko odmakli. Mjesec dana trebalo je Oreškoviću da sastavi tim i izađe pred Sabor. Jedino bitno što je nakon toga napravio jest proračun. Da je tada pao, vjerojatno bi morali na nove izbore. I možda bi nam danas bilo malo bolje.

Imamo premijera koji nije donio niti jednu bitnu odluku. Pritom ne mislim na kadroviranje koje, poput ratnog plijena, pripada novoj vlasti. Čini se da Oreškoviću, kažu ankete, popularnost raste. No, ona, zasad, nema veze s Timovim rezultatima. Jer ih nema. Istodobno relativni izborni pobjednik, Tomislav Karamarko, nema dovoljno moći da pokaže može li išta pokrenuti. Puno ga koči Most, malo Orešković, nije mu sklona ni Kolinda, a za vratom mu puše oporba koju će i dalje voditi notorni Zoran Milanović. Ako ga opet ne zabole prepone.

Mi pravu vladu nemamo već godinu dana. Toliko je prošlo od zadnjih ‘ozbiljnijih’ odluka Milanovićeve družine koja se kasnije bacila u predizbornu kampanju. Novi efikasni kabinet nije ni na vidiku. Moglo bi se reći i da to u ovih godinu dana nismo ni primijetili. I da nas ništa zbog toga nije (više) boljelo. Dugoročno, to je ipak put u još veće crnilo.

Gdje je izlaz? U hitnim izborima. Pa neka se vidi koliko vrijedi Karamarko, koliko Milanović, može li Petrov uopće ući u Sabor, hoće li ojačati Sinčić i gdje su male stranke. Pa, ako i nakon tih izbora ne bude ništa jasnije, ponovimo ih. Sve dok ne dobijemo vlast koja će imati većinsku podršku naroda. Koliko god koštalo, sigurno će biti jeftinije od produljavanja ove agonije. No, tko za to ima muda koja mu ne služe samo za češanje?