Neprocjenjiv je bio izraz lica Tihomira Oreškovića kad mu je Goran Beus Richemberg iz HNS-a replicirao kako mandataru ne bi trebao biti cilj dovesti Hrvatsku sa 64. na 50 mjesto liste Doing Business, budući da je Hrvatska već sada četrdeseta.
Orešković, čovjek od brojki i statistika, primio je tu informaciju podizanjem obrva i mrmljanjem nečega što je izgledalo kao "Ma nemoj?".
Nažalost, nismo vidjeli kakav je izraz lica imao na opasku Peđe Grbina da je u svojoj pompozno najavljenoj prezentaciji u Hrvatskom saboru preskočio najvažniji slajd - onaj na kojem su kućice s ministarskim zadacima i rokovima izvršenja ostala prazna.
Što je prava šteta. Ali i logično.
S obzirom da je u svom dosta nemuštom izlaganju naglasio kako je "jučer prvi puta vidio svoje ministre" i tada im je naložio da svatko u svom resoru napravi popis glavnih reformi.
Patton iz našeg sokaka
No, zato je Orešković ostatak rasprave, nikad žešće u nikad sumornijoj atmosferi izglasavanja povjerenja Vladi, istrpio prilično stoički. Slušajući i zapisujući dok su mu potpredsjednici Karamarko i Petrov kopali po mobitelima.
Doduše, ništa drugo nije ni mogao učiniti nakon prezentacije koja je bila pravi antiklimaks u odnosu na očekivanja od nepoznatog mandatara i Vlade sklepane tek dan prije saborske sjednice. Premijer je očito dobio Vladu koju nije previše birao, ljude o kojima očito ništa ne zna, dobio je zadatak da uvjeri zastupnike, a preko njih i hrvatsku javnost, da može izvršiti posao "transformacije Hrvatske".
Umjesto da održi državnički, strateški govor u kojem bi pojačao svoje reference za premijera kao lidera hrvatske Vlade, Orešković je naslagao tablice i kućice sa snimkom stanja, sektorima i rokovima izvršenja, i sve to popratio nizom jeftinih floskula i klišeja kojih se ne bi posramio ni kandidat za predsjednika razreda osnovne škole.
Ili još bolje, trener nekog bleferskog seminara o samopomoći.
Počeo je izrekom generala Pattona da valja prihvaćati izazove, nastavio tvrdnjom kako smo "blagoslovljeni bogatstvom svoje domovine", kako "trebamo gledati sebe i mijenjati sebe", da su najvažnije odlike "obitelj, prijateljstvo, međusobni odnosi, jer to smo mi, to su Hrvati", a završio izlizanom, gotovo autoparodičnom parolom: "Ako ne sada, onda kada, ako ne mi, onda tko".
Sve to je više sličilo na izlaganje državnog tajnika, a ne državnika i političara koji bi trebao uvjeriti građane da on može provesti te reforme.
Nije lider nego činovnik
Ne samo da je izostavio rješenja, pa i samo spominjanje ogromnog dijela područja i resora o kojima premijer mora voditi računa, od vanjske politike do pitanja izbjeglica, Orešković nije nikoga uvjerio da je slagao Vladu i da će on doista i voditi tu Vladu. Da je lider i vođa.
On je rekao što će on raditi. Drugima se nije previše zamarao.
A upravo zbog tih drugih bio je na meti saborske rasprave.
Naravno, u prvom redu zbog Zlatka Hasanbegovića i njegova negiranja antifašizma u temeljima hrvatskog Ustava, te zbog Mije Crnoje i njegovih registara izdajnika.
"Ako se ne odreknete njihovih proustaških stavova i ne odbacite njihove kandidature, vaša Vlada bit će proglašena proustaškom", upozorio ga je Nenad Stazić, premda je i njemu i svima ostalima bilo posve jasno da Orešković s tim ljudima doista nema nikakve veze.
Ali nije samo to bilo bizarno na dosad najbizarnijem predstavljanju Vlade u hrvatskoj povijesti.
Masoni i iluminati
Na sjednicu je bila pozvana i predsjednica Republike, što nije u skladu s trodiobom vlasti, kao da je htjela pokazati da je Orešković njezin čovjek. Željko Reiner je promašio ime gotovo svakom zastupniku. Ingrid Antičević Marinović je mrtva-ozbiljna prigovorila Oreškoviću da mu na "piramidi u prezentaciji fali samo masonskog oko" i jesu li to iluminati i masoni.
Pravaš Ivan Tepeš uz pomoć još nekih zastupnika HDZ-a optužio je SDP da skreće raspravu na ustaše i partizane, na 1941. i 1945., na prošlost i ideološka pitanja, kao da upravo njihova koalicija nije u Vladu postavila ljude poznate isključivo po osporavanju Ustava i antifašizma, po veličanju ustaštva i po najavi registra agresora i izdajica.
Pa nije bilo jasno tko se zapravo vraća u prošlost.
I da, Ivan Kovačić je optužio Nenada Stazića da je kriv što je Most prekinuo pregovore sa SDP-om.
I da, Zlatko Hasanbegović morat će prisegnuti na Ustav u kojem je nasljeđe antifašizma, zajedno s ustavima SR Hrvatske, upisano u izvorišne osnove hrvatske državnosti.
I da, Zlatko Hasanbegović prepisao je životopis. I da, zbog njega se prvi puta ispred Sabora prosvjedovalo protiv izbora jednog ministra.
I da, ovo je također bila prva saborska rasprava o Vladi prije nego što je uopće potpisan koalicijski sporazum.
Dakle, umnogome, ova saborska rasprava bila je prava travestija.
Premijera nitko ne uzima ozbiljno
Od toga da SDP uzurpira raspravu i vodi razgovor sam sa sobom, pri čemu je Nenad Stazić zvučao kao da je on mandatar, preko ideologa koji se fiktivno odriču ideologije, pa do premijera kojeg zapravo nitko ne shvaća previše ozbiljno.
Premijera za kojeg je očito da se želi baviti pravim opsegom svog posla, koji je puno širi od ekonomskih tema, od deficita, investicija i transformacija.
Tihomir Orešković nastupio je onako kako je trebao da je prihvatio prije nekoliko mjeseci Karamarkov poziv da bude ministar financija. Pobrojao je stvari koje ga zanimaju, izostavio stvari koje ga ne zanimaju ili još važnije, stvari koje njegova koalicija nije još ni pretvorila u program Vlade.
A Tomislav Karamarko je čitavo vrijeme kopao po mobitelu, žmirio, šetao po Saboru. Brinući o tome hoće li do ponoći izglasati Vladu.