Tomislav Karamarko traži konsenzus.
Oko gospodarskog programa kojeg još uvijek drži u strogoj tajnosti.
"Nećemo otkriti provedbena rješenja našeg programa", objasnio je šef HDZ-a u sinoćnjem Dnevniku. "Dozvolit ćete da to radimo iz taktičkih razloga".
Dakle, HDZ hrvatskim građanima, ali i hrvatskoj Vladi, još uvijek ne želi otkriti svoja spasonosna rješenja iz famoznog gospodarskog programa - za kojeg njegov njemački autor priznaje da je došao "tek do sredine" - jer ih čuva za predizbornu kampanju, ali zato traži da taj program svi bezrezervno podrže.
I njemu je to skroz normalno.
Akcijski spektakl
Gospodarski program njegov je predizborni adut, a sve ovo što se oko njega sada događa, sva ova parada, namijenjena je tek rajcanju znatiželje. Kao foršpani uoči akcijskog spektakla.
Međutim, u svemu tome ima gomila nelogičnosti. "Nismo radili ovaj program za HDZ, nego za Hrvatsku", objasnio je ovih dana Hans-Werner Zinn, predsjednik bavarskog instituta IFO.
Pa ako se taj program radi za Hrvatsku, onda ga HDZ ne bi smio čuvati samo za sebe i iskorištavati za predizborno natjecanje.
Karamarko se navodno boji da bi mu SDP mogao ukrasti dijelovanje njegova gospodarskog programa i, nedajbože, provesti u djelo dok je još na vlasti. Pa što onda?
Ne bi li Karamarku trebalo biti stalo da se ta njegova rješenja što prije provedu, ako su doista tako spasonosna? I ako su doista napisana za Hrvatsku?
A Karamarku je Hrvatska na srcu, je li tako?
Prijatelji iz Bavarske
Toliko mu je na srcu da je izradu gospodarskog programa povjerio njemačkom institutu, "svojim prijateljima iz Bavarske", dok istodobno nariče nad egzodusom mladih obrazovanih ljudi iz Hrvatske. Koji su očito prisiljeni emigrirati na neki od stranih instituta, kako bi stožerna stranka hrvatskog naroda od njih zatražila pomoć pri izradi gospodarskog programa.
S tim u vezi zanimljiva je bila još jedna opaska Hans-Wernera Zinna, izrečena u razgovoru za RTL televiziju: "Treba vidjeti što je od ovog programa provedivo u Hrvatskoj".
Ako je to već tako, a nema razloga ne vjerovati Karamarkovu bavarskom prijatelju, nije onda jasno zbog čega se taj program onda ne izrađuje u Hrvatskoj i zbog čega ga ne izrađuju hrvatski stručnjaci, upućeni u sve specifičnosti, finese i bespuća hrvatske gospodarske zbiljnosti?
I još nešto kaže Zinn: "Ne znamo koliko će rješenja iz našeg programa HDZ iskoristiti kad dođe na vlast".
Pa oko čega bismo onda trebali naći konsenzus?
Fleksibilizacija tržišta rada
U onome što je Hans-Werner Zinn izgovorio uoči jučerašnjeg skupa HDZ-ove zaklade, mogu se nazrijeti rješenja koja se već primjenjuju - ili barem najavljuju - u mandatu ove Vlade.
Primjerice, fleksibilizacija tržišta rada i to upravo po njemačkom modelu bio je prije godinu dana glavni Milanovićev motiv pri predstavljanju izmjena Zakona o radu. Premijer je tada na sjednici Vlade spominjao upravo Njemačku kao primjer za rješavanje nezaposlenosti.
HDZ se tada, naravno, nad time zgražao.
Unatoč tome, HDZ nije predlagao vlastita rješenja za izlazak iz krize. Štoviše, iz njegovih redova izašla je Martina Dalić, u jednom trenutku glavni HDZ-ov ekonomist, dok se Karamarko okrenuo "svojim prijateljima iz Njemačke", čija su rješenja izlaska iz krize dobrim dijelom zaslužna što Europa već godinama grca u recesiji.
I koja je grčki ministar financija nazvao "ekonomskim waterboardingom": metodom mučenja vodom pri kojoj se simulira utapljanje.
A hoće li HDZ poslušati savjete IFO instituta? "Sigurno će poslušati, jer smo za to plaćeni", kazao je Zinn.
Zašto bi to onda učinili i oni od kojih Karamarko zahtijeva konsenzus?
Konsenzus na neviđeno
Sam poziv na konsenzus i okupljanje oko gospodarskog programa upućen od političara koji vlastiti i uspon svoje stranke temelji na forsiranju podjela u društvu bio bi sam po sebi dovoljno bizaran, kad se on ovom prilikom ne bi još temeljio na slijepom povjerenju.
Na konsenzusu na neviđeno.
HDZ-u takvo nešto, naravno, nije palo na pamet u mandatu Milanovićeve Vlade koja se našla suočena s posljedicama hadezeova osmogodišnjeg razaranja, kad je pozivala na rezove, reforme, promjene i radikalne zahvate. Što je zapravo posve normalno: oporba je tu da korigira, kritizira, upozorava, usmjerava.
Karamarko, međutim, ovim pozivom na konsenzus želi unaprijed sve to izbjeći kad zasjedne na vlast. Ne želi oporbu i kritiku, želi podršku i odobravanje, želi da ga se ostavi na miru kako bi mogao provoditi svoj - ili njemački - gospodarski program.
I još važnije, želi da svi drugi dijelovi politike i društva konsenzualno preuzmu za njega odgovornost.
Karamarko ne traži dogovor oko rješenja. On traži zajedništvo isključivo oko njegovih rješenja.
Ta rješenja ćemo možda vidjeti, možda nećemo, ona su možda gotova, možda još uvijek nisu, možda su tek komplementarna postojećim domaćim rješenjima, možda nisu. I možda su bolja od SDP-ovih, a možda su - to nije teško zamisliti - potpuno ista.
Na jučerašnjem gopodarskom skupu HDZ-ove zaklade najlakše je bilo dijagnosticirati probleme, barem oko njih postoji konsenzus već godinama. Ali rješenjima se ne bavi gotovo nitko. Čak ni u Vladi. Čak ni onda kad rješenja postoje.
Ima li zmija noge?
Nije, stoga, ključno pitanje ima li Tomislav Karamarko rješenja koja skriva k'o zmija noge. Pitanje je ima li snage, volje, hrabrosti i sposobnosti ta rješenja provesti u djelo. Kao što je pitanje ima li kompetentne ljude, bez obzira što nas je sinoć pokušao uvjeriti da "ljudi nisu bitni, već je bitan program".
Kojeg nitko nije vidio.
No, za Karamarka je bitno da mu slijepo vjerujemo. Da zatvorimo oči i skočimo u ponor. Sreća je jedino u tome što nam je dno pod nosom.