"U Hrvatskoj se, srećom, nigdje ne gladuje", izjavio je jučer predsjednik Zoran Milanović. "Dapače, previše se jede". 

Ako predsjednik Republike nije pretjerao u izjavama kojima je zatrpavao javnost proteklih dana, ovom izjavom prevršio je svaku mjeru. Ne pomaže mu čak ni šala na vlastiti račun, kad je spomenuo da "čak ima ostataka i viškova" koje je on počistio u Klubu Dragana Kovačevića.

Ova izjava tim više je bizarna s obzirom da je predsjednik nedavno na Pantovčaku primio organizatorice inicijative "Pravo svakog djeteta na školski obrok", profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu koje su reagirale na medijske objave da su u jednoj školi u Karlovačkoj županiji djeca ostala gladna jer im majka nije plaćala školsku prehranu.

Znači, Milanović se ne može vaditi na neinformiranost.

Djeca gladuju

U Hrvatskoj djeca gladuju jer im roditelji ili lokalna zajednica ne mogu platiti školski obrok. Jedna takva priča iz Belog Manastira šokirala je javnost još u vrijeme dok je Zoran Milanović bio predsjednik Vlade. A sličnih priča u medijima ima svakodnevno. Ne samo o gladnoj djeci, već i o umirovljenicima, ljudima na socijalnoj pomoći, beskućnicima i ostalima.

Podaci iz Eurostata, objavljeni nedavno u Hrvatskoj, govore kako "trećina obitelji s djecom ne može priuštiti obrok s mesom, ribom ili vegetarijanskim nadomjestkom svaki drugi dan”.

Dok je predsjednik išao po viškove ribe u Kovačevićev klub. 

Viškovi ribe

"Zvao me prijatelj iz Dalmacije", govorio je nedavno Milanović. "Tamo je bilo puno hrane koja se trebala baciti. Bilo je praktičnije tamo doći. Došla je riba iz Splita, nitko je nije htio kupiti, pa smo mi pojeli viškove".

I dok predsjednik čisti viškove, daje podršku inicijativama koje brinu za to da neki zadovoljavaju minimalne potrebe, poput školskog obroka.

I dok predsjednik govori kako se "previše jede", možda je mislio na sebe, a ne na ljude po pučkim kuhinjama i na obrocima u Caritasu i na socijalnoj pomoći. 

I dok on tamani ribu, sigurno najskuplju, mnogi mogu samo sanjati o ribi na svom dnevnom meniju.

Otpaci s tržnica

"Najbolja lekcija predsjedniku bila bi ta da dođe na tržnice u Splitu, ili Zagrebu, nakon što se zatvore pa će vidjeti umirovljenike, ali i mlađe ljude, koji kupe otpatke voća i povrća i nose doma. Rade li to siti ljudi, predsjedniče", komentirao je sindikalac Krešimir Sever za Slobodnu Dalmaciju.

Kako se Milanović, inače kandidat liberalne ljevice i bivši predsjednik SDP-a, navodno socijalno osjetljive stranke, doveo do toga da lansira ovakve izjave?

Jer one prikazuju najgore lice za svakog političara: elitističko i socijalno neosjetljivo.

Kategorički tvrditi da nitko ne gladuje može samo onaj tko je potpuno izoliran od stvarnosti i slijep na stanje koje ga okružuje. I nije to Milanoviću bilo prvi puta.

Sushi i sashimi

Sjećamo se njegovih medijskih eskapada o sushiju i sashimiju prije izbora 2011. godine, dok se hrvatsko društvo svijalo pod posljedicama financijskog i ekonomskog sloma. Sjećamo se njegovih računa s večera i ručkova po hotelima i restoranima. Ili sada klubova, ali bez računa. Čak je i njegova koalicija dobila naziv po poznatom restoranu, a povratak u politiku objavio je iz istarske konobe. Dok je dobar dio premijerskog mandata obavio u Taču.

Milanović zna gdje se dobro jede, brine da on ne gladuje, čisti viškove, a neki bi rekli da i previše jede. Ali nema pojma o tome kako drugi žive. Niti ga, iz perspektive Tača, Slovenske 9 i Pantovčaka, to previše zanima.

Pritom, nažalost, nije ni dovoljno pametan da ostavi mogućnost da ostatak Hrvatske ne živi njegovim tempom i da se brine za one koji žive lošije od njega.

Ovom izjavom Milanović želi sebe prikazati kao predsjednika prosperitetne države, no to je daleko od istine koliko je on udaljen od stvarnosti.