Uspjela sam u svemu zamišljenom. I više od toga. Jela sam, pila, družila se i trijeznila… Ukratko, uživala sam u svakom trenutku tog post-prekid zaruka vremenu. I znam da sam godinama kasnije pričala kako mi je to bio najljepši period života. Dobro, možda i zato jer sam konačno stala u sve traperice.

Ali OK, bilo je tu svega, kao i uvijek gromki smijeh naselio se tamo gdje su do tada tekli potoci suza, a bilo je stvarno plodno tlo za smijanje do zore. Dan za danom, zora za zorom.

U tom istom periodu potrefilo se i da je bilo Europsko nogometno prvenstvo i da sam i u tome uživala jer ni to mi nije bilo strano. Od malih nogu sam se silno trudila biti svome ocu sin koji nisam pa sam o nogometu, ali i ostalim sportovima, znala više od prosječnog sina ili od svoje dvojice braće zajedno. Nisam imala s time nikakav problem, dapače, i dandanas sam u sportu svakodnevno i nezamisliv mi je život bez fizičkog pokreta i rekreacije.

Negdje u srcu Italije, navijala sam i za Talijane i za Hrvate, i tako ih oboje osjećam kao svoje.

Pekla sam slane pogačice s origanom i sezamom za gledanje tekme sa strancima, bila na iglama kad su igrali moji protiv mojih jer, realno, ne znaš za koga ćeš, živcirala se jer mi je onaj koji mi je najljepši povrijeđen ili je dobio dva žuta u istoj utakmici pa je crven izletio… I tako dan za danom, odnosno utakmicu za utakmicom.

Zanimljivo, došla sam tamo da zaliječim slomljeno srce, a gledala sam i radila isto što i s tim koji me slomio na tisuće komadića. Dvije godine ranije, s njim sam gledala Svjetsko. I dvije godine prije toga Europsko.

Zapravo, od svih svojih dečkiju ja sam više znala o nogometu i općenito cijeloj nogometnoj terminologiji, povijesti, pravilima, itd… Znala sam se šaliti, onako stereotipno, da sam ja muško u svojim vezama jer znam što je ofsajd i poznam imena nogometnih sudaca. Da, sudaca. Lako za nogometaše, to (skoro) svi znaju.

Bila je dvije i dvanaesta, šesti mjesec i paklena vrućina. Igrale su Engleska i Italija i ja sam bila pozvana, kao jedino žensko, da gledam zajedno s 5-6 dečkiju utakmicu negdje u nekoj kućici van grada. Bilo je divno. Dečki me nisu niti doživjeli, a ja sam mogla uživati ne samo u utakmici nego i u prijenosu na stranom jeziku, što na televiziji što na kauču na kojem sam sjedila. Upijala sam kao spužva svaki trenutak.

Kredenc prepun pašte odmah pored televizora. Tri psa koja su mi sjedila naizmjence u krilu. Isprepleteni mirisi pizze, pive i ljeta u zraku. Različiti talijanski dijalekti i još različitije psovke jer “arbitro” (sudac na talijanskom) je naravno govno i nema pojma.

Da se gledalo u Hrvatskoj, vjerojatno bi mu mama bila Srpkinja. Mislim, sve to ide u taj nogometni folklor i ništa ne bi trebalo uzeti k srcu ili osobno. To je jednostavno tako tih 90 minuta plus sudačka nadoknada.

Negdje u poluvremenu ili prije penala, ne sjećam se u kojoj sam točno pauzi izašla van, na selo, i gledala zvijezde. Volim ta čista neba koja ne postoje u gradovima jer je previše umjetne rasvjete. Počela sam plakati od sreće. Nisam htjela ići u Zagreb, maknuti se od tamo, vratiti se u iseljavanje i pražnjenje stana i priče i tračeve koji su me u Hrvatskoj čekali. Bila sam na sigurnom i bila sam doma više nego ikad. Nogomet, pašta, pizza, dijalekti, psi i ostale životinje. Rijetko opuštena sam bila i doslovno mi ništa u tom trenutku nije trebalo. Samo da malo dulje traje to sve.

I evo me sad, brojim sitno do početka Svjetskog jer će biti isto ili još bolje nego prije 6 godina. Italija se nije plasirala pa neću brinuti za koga ću navijati, a utakmicu protiv Argentine gledat ću u Italiji.

Bit ću u zagrljaju i urlat ću na arbitra na svim jezicima jer mi se može. Odlična stvar kod nogometa je ta opuštenost koju mi pruža, 90 i više minuta buljim u zeleno (a svi znamo da zelena boja odmara oči), stalno se nešto događa, prepuno je zvukova i pokreta i nekako si blesavo sretan.

Da, preplaćeno je to sve i slažem se da mnogi sportaši, ma gotovo svi ostali sportaši, ne uživaju istu slavu i novac kao i nogometaši, ali to me ne zanima u trenutku dok gledam utakmicu.

Samo pustim mozak da se odmori tih 90 i kusur minuta, skačem, prividno se živciram (jer nije da mi je taj stres ikakav faktor u životu, ne idem u kladionicu ili tako nešto), pjevam himnu, grlim se kad padne gol, skačem i vrištim kad pobijedimo. I sve u množini bez obzira jesam li okružena poznatim ili nepoznatim osobama. To je taj najbolji dio kod nogometa, ili bilo kojeg sporta koji se prati i slavi u društvu. To zajedništvo i sreća kad je rezultat pozitivan nemaju cijenu. Onaj osjećaj kad izađeš na ulicu sa stadiona, nakon pobjede “tvog” kluba ili repke i samo plovite na tim valovima zadovoljstva. Ne razmišljate, barem ne do sljedećeg jutra, o političarima koji nas tretiraju kao budale i koji nas kradu svake sekunde, o poslu na kojem nas premalo plaćaju, o nespeglanom vešu… Uživamo svi skupa u trenutku pobjede i planiramo i veselimo se sljedećoj utakmici makar nas čekala neka za koju smo sigurni da nemamo šanse.

E, baš tad, kad pomisliš unaprijed da je sve izgubljeno, tad se događaju ta čuda koja te povežu s ekipom na kauču ili na tribini.

I veseliš se kao malo dijete čokoladi. Zaboraviš na sve probleme dok ne završi čarolija Svjetskog.

Dečki, pliz, dajte da se veselimo Svjetskom što dulje. Treba nam.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.