Otišao je naš najveći, a srećom po sve nas, ostavio je trag u beskraju koji će pratiti još generacije i generacije kao i nas kojima je Oliver bio soundtrack života. Otkada znam za sebe, taj simpatični čovjek predivnoga glasa i tada smiješnih i neobičnih naočala bio je pjesmom prisutan u svim važnijim događajima u mom životu. Mislim da svi Hrvati možemo reći da nam je taj divni pjevač obilježio život. Olivere, bila je čast živjeti u tvoje vrijeme. Netko je rekao da se svakih 50 -100 godina dogodi jedan takav čovjek koji utjelovi sve najbolje značajke kraja i zemlje iz koje dolazi, a Oliver je bio baš to, sinonim za Dalmaciju, za sve najbolje od Dalmacije (a ona ima tako puno toga) ali i s ponosom možemo reći da je predstavljao ono najbolje iz naše male lijepe zemlje. Ne vjerujem u smrt, duša živi vječno.
Tko zna na koje je putovanje Oliver sada otišao, ali “umra” sigurno nije.
Ostavio nam je predivan glazbeni trag, pjesme koje su obilježile, sigurna sam, najljepše trenutke života svih nas. Malo sa ljubomorna na mamu koja tamo u kvantnom polju sada ima tako divno društvo. Robina Williamsa, Luis L. Hay, Jerry Hicksa, Davida Bowieja, Arsena Dedića, Borisa i Dinu Dvornika i sada Olivera, da nabrojim samo neke od njih koje je ona cijenila i voljela a ima ih još puno više. Možda sam blesava, ali mene takvo razmišljanje tješi. Nisam bila tužna jer je sada slobodan od boli tijela i otišao je u mir. Nisam bila tužna sve dok nisam vidjela tihu smetenost i bol na licima njegovih prijatelja, sugrađana, suradnika i rođaka. Ali on nije ostavio prazninu za sobom nego divne, čudesne pjesme od kojih nam je uvijek prepuno srce. Plakala sam ganuta dokumentarcem o njemu i riječima koje su svi imali za njega. Koja je čast bila biti suvremenikom ovakve ljudine, primjera čovjeka, skromnosti i veličanstvenosti, glazbenika i umjetnika koji nas je sve dotakao.
Gledam društvene mreže i nema čovjeka koji nije podijelio post o tom velikanu. Koje ljeto, ha? Prije samo dva tjedna ujedinili su nas Vatreni a sada Oliver. Neki dan je Gibo lijepo rekao da je otišao najomiljeniji čovjek ove zemlje. Stvarno je on bio taj. Ni ne znamo što imamo dok to ne izgubimo, zar ne? Mnogi kažu da je bio ljudina, skroman, jednostavan a najveći. Ali nije li baš to formula za najvećost? Znam da se to tako ne kaže, ali kužite valjda što mislim. Glupo mi je što sada uopće govorim o sebi ali ovo je moj blog pa osjećam da mogu. Oliver je oblikovao i mene kao tinejdžerku uz još nekoliko stvarno mega zvijezda kao što su bili Slash, njegov Guns N’ Roses i Jim Martin i njegovi kolege iz mog voljenog Faith No More. Svi su me oni tretirali s poštovanjem iako još djevojčicu poderanih koljena u martensicama.
Ali od njih sam naučila da su najveći zato što su jednostavni, dragi i pristupačni.
Oliver je bio prva hrvatska zvijezda koju sam upoznala slučajno dok sam išla na rođendanski tulum prijatelja Dalmatinca, u studentski dom u Cvjetnom Naselju. Sigurno da sam baš zato neustrašivo prišla i njemu vjerujući da sve prave zvijezde krasi ista pristupačnost. Ne znam kako, ali imajući više sreće nego pameti, prolazeći pored kafića ispred doma, vidjela sam da u njemu sjedi Oliver, sa prijateljem i svojom suprugom Vesnom. Stvarno sreća prati hrabre, jer kada sam pristupila njihovom stolu i zamolila
Olivera da dođe na tulum mog prijatelja i da mu otpjeva pismu, ovaj velikan me nije otjerao nego je baš suprotno svim mojim očekivanjima rekao: “Dovedi ti sve njih vamo,” Sjećam se kako sam sa knedlom sreće i uzbuđenja u grlu otrčala do prijateljeve sobe i jedva nagovorila sve da siđu za mnom jer imam iznenađenje. Klela sam im se da neće požaliti ako mi povjeruju i tako su i učinili vjerujem zbog moje neopisive sreće i uzbuđenja. Vjerojatno sam i hiperventilirala. Kada sam se za petnaestak minuta pojavila u kafiću pred Oliverovim stolom, sa iza sebe petnaestak mladih ljudi, vjerujem da Oliver nije “moga virovati”. Ali džentlmen kakav je bio, održao je svoju riječ i rekao gazdi da zatvori kafić. Moj prijatelj je skoro pao u nesvijest. Dobio je, a i svi mi, privatan koncert i zabavu do duboko u noć. Poslije sam upoznala još mnogo zvijezda i stvarno su najveći od njih bili najjednostavniji.
A Oliver, svaki put kada bih ga srela, sjetio me se, popričao sa mnom i svaki, kao i zadnji put kada sam ga srela, na moje pitanje – Pa, zar se vi još mene sjećate?, rekao je: Anđo moja kako te se ne bi sića?!
Jedna mi je gospođa Amerikanka na Facebooku izrazila sućut pa sam joj objasnila da žaluje cijela moja domovina jer je to gubitak svih nas. Ali da imamo sreće jer je iza sebe ostavio ogroman opus pedesetogodišnje karijere i da će tako živjeti vječno. Postala sam joj i pjesmu (meni najdražu), “Lipi moj anđele” jer vjerujem da će tako približno shvatiti o čemu pričam. Bože, koji divan, božanski glas! Glas koji bi mogli slušati i da je uglazbio telefonski imenik ili poreznu prijavu.
Danas Oliver ide na svoju posljednju plovidbu u Vela Luku na Korčuli, prate ga i stotine brodica da mu odaju počast. Nisam toliko plakala od kad mi je mama otišla. Predivno, ganutljivo, zemljo moja ponosna sam na tebe. i kako si dočekala one i kako si predivno otpratila ovog velikana.
Food for thought:
Čaša suza
vrića smija,
ča je život vengo fantažija.