"Znam da nisam baš vičan davanju pohvala i svjestan sam da to nije dobro." 

"Da, jasno mi je da ponekad nemam dovoljno povjerenja u ljude." 

"Hm, istina, ponekad znam biti vrlo agresivan prema drugima kako bih dobio ono želim." 

"Eh da, teško kontroliram svoj temperament, oduvijek." 

"Ma znam da nisam dovoljno čvrsta i dosljedna u radu s članovima svog tima." 

"Svjesna sam da mi disciplina nije jača strana." 

Zvuči poznato?  

Sve su to rečenice koje često možemo čuti od svojih nadređenih, kolega, podređenih, prijatelja, članova obitelji, ali i nas samih. Rečenice su to kojima pokazujemo da smo svjesni nekih svojih mana, propusta ili, popularno rečeno, prostora za napredak. A često se kaže da je svjesnost o onome u čemu griješimo pola puta da to i promijenimo. 

Svjesnost kao opravdanje

Ipak, promatrajući praksu, često se čini da je situacija upravo obratna. Jednom kad priznamo, kao da očekujemo da nam se to opravda, čak i tolerira u budućnosti, samo zato što smo na glas rekli da smo i sami svjesni toga. 

Da, poznata je ona stara – tko prizna pola mu se prašta. No, je li priznanje ujedno i opravdanje za nastavak ponašanja na isti način? Koliko često se postavljamo kao da bi nam trebalo biti oprošteno sve (umjesto samo pola)? Pa umjesto da se uistinu uhvatimo u koštac s našom manom, ona sve više postane uobičajen dio našeg opusa djelovanja, i nešto kakvi mi -  često ćemo čuti/izgovoriti - jednostavno jesmo. Je li to nešto što bismo trebali tolerirati (kako kod sebe, tako i kod drugih)?

Samosvijest – polazište prema napretku. No, što dalje?

Samosvijest uistinu jest jedan od najvažnijih preduvjeta za osobni i profesionalni razvoj, ali i kvalitetan život. Biti svjestan vlastitih mogućnosti, snaga i slabijih točaka, važan je korak kako bismo uspješno mogli upravljati sobom i razvijati se u osobu kakva želimo biti. Tako imamo mogućnost preuzeti svoj život u svoje ruke, jer naš (ne)uspjeh ne ovisi toliko o vanjskim okolnostima, koliko o tome kako ćemo se mi postaviti i reagirati u određenoj situaciji. Pa svatko od nas se barem jednom u životu susreo s osobom koju život nije mazio, ali koja je naučila iskoristiti pružene šanse te ih, malo po malo, stvarati i sama, kako bi izgradila sebe i život kakav želi. 

Takvim ljudima, na njihovom putu, jedan od najboljih prijatelja bila je upravo svijest o sebi – što sve mogu, a na čemu trebaju dodatno raditi kako bi bili snažniji, učinkovitiji, utjecajniji, zadovoljniji, mirniji, samopouzdaniji, uspješniji. Međutim, na tom istom putu pratio ih je još jedan vrlo važan saveznik – odlučnost da se uhvate u koštac sa svim onim što su kod sebe primjećivali kao svoje nedostatke. Zato su revno učili, usvajali nova znanja, razvijali svoje vještine, bili ustrajni u nošenju s različitim izazovima na koje su nailazili, otkrivali koje bitke trebaju strpljivo voditi, a kad je mudrije pustiti i svoju pažnju usmjeriti na nešto novo. Promatrali su što je to što ih dovodi do rezultata, i to su se trudili maksimalno osnažiti i koristiti, a sve ono što ih je vodilo neuspjehu, odlučno su i ustrajno nastojali izbaciti iz svog djelovanja. To su ljudi kojima se divimo i kakvi svi (potajno) želimo biti. Oni su spremno priznali – ne znam, ne ide mi, trebao bih bolje – ali su nakon toga i uzeli stvar u svoje ruke, te su tražili pomoć od drugih, učili od najboljih, vježbali nove vještine, stare loše navike zamjenjivali novima i boljima. Korak po korak, oni su sebi dali priliku da budu ne onakvi kakvi jednostavno jesu, već onakvi kakvi – žele biti. 

Jednostavno? 

Je li im bilo lako? Sigurno nije. No da ih pitate bi li išta promijenili, dobili biste siguran odgovor – ne. Naime, svjesni su da je svako iskustvo bilo vrijedno, i da je svaki uloženi napor dugoročno vodio ka boljitku. Također, naučili su da je već sama spoznaja da su uzeli stvar u svoje ruke i spremno se uhvatili u koštac sami sa sobom (a tako i sa životom), veliki izvor zadovoljstva i motivacija za sve nove izazove. 

Lako je biti junak kad je riječ o stvarima u kojima smo prirodno jaki. No, svaka i najmanja pobjeda, kad osjetimo da smo napravili korak više u onome što nam je teško promijeniti kod sebe, snažno gradi naše samopouzdanje i osjećaj zadovoljstva sobom.  Zato sljedeći put kad čujete drugog kako otvoreno priznaje svoju manu, učinite mu uslugu  i, s punim interesom i brigom, postavite pitanje–  što ćeš konkretno napraviti kako bi to promijenio? Naravno, da bismo uopće mogli druge tražiti da preuzmu odgovornost za sebe i svoje ponašanje, ne smijemo zaboraviti da to isto pitanje prije svega trebamo postaviti sami sebi. To je prvi, ali važan korak koji razlikuje one koji samo znaju, od onih koji znaju, djeluju i - postižu. 

U kojoj skupini vi želite biti? 

O autorici

Martina Trboglav, profesorica psihologije, radi kao viši konzultant u Ramiru, tvrtci koja se bavi organizacijskim razvojem i razvojem ljudskih potencijala. Certificirani je NLP trener, HNLP trener i NLP coach, hipnoterapeut te voditelj Ramiro Leadership NLP Academy. Specijalizirala se za područja komunikacijskih vještina, leadership, upravljanje promjenama i kreativnost. S entuzijazmom radi s organizacijama i pojedincima pomažući im osvijestiti svoje mogućnosti i razviti sve vještine potrebne za ostvarenje željenih ciljeva te kvalitetan i ispunjen život.