"Projekt koji se ne odbija" – bile su riječi mog prijatelja kad sam mu ispričao o suradnji s Rimac Automobili, u vezi putovanja i testiranja Greypa, elektro-bicikla. I sam sam tako mislio, ali kako sam se tek vratio s putovanja kroz Alpe, gdje sam u 50-ak dana izgubio 12 kilograma, nisam bio siguran koliko mi je vremena bilo potrebno za odmor. S druge strane, birokracija u Hrvatistanu još mi nije dala mira, pa sam, uz sve to, s poprilično malim mačem borio se protiv te ogromne vjetrenjače.

Mate, ali i cijela ekipa koja radi isključivo na Greypu, maksimalno su se trudili kako bi moju „ dvanaesticu “ (Greyp kojeg vozim je serijski broj 12, od ukupnih 888) pripremili za putovanje. Iako je sve, više manje, bilo spremno, primijetio sam malu zabrinutost u njima. Ipak, radi se o gotovo 6000 kilometara u 45 dana, što nimalo nije mali zalogaj.

U dva popodneva, s tek šest punjenja, iz Svete Nedelje sam stigao doma, u Vrbicu. Podvukao sam crtu i izračunao da sam u 300 kilometara potrošio tek 30 kuna , uključujući nekoliko kava. Ono što me malo brinulo je, kako ljudima objasniti da takav stroj potroši tek jednu kunu struje i to kad je baterija skroz prazna, ali gdje god bih stao svi su mi dozvolili da napunim bateriju . U Đurđevcu je, dok sam čekao da se Greyp napuni, jedan čovjek stao i upitao me smije li fotografirati Greyp. „Što fotkati, hoćete isprobati kako ide? “ – rekoh mu, što je oduševljeno prihvatio.

S Greypom sam prenoćio u dvorcu

U šest dana „zagrijavanja“ s Greypom sam prešao gotovo 800 kilometara i prvi nedostatak koji sam uočio bilo je prednje svjetlo . Možda se teško priviknuti na bilo što drugo nakon Mrc'ne , jer je njegovo prednje svjetlo kao reflektor, ali shvatio sam kako će mi to praviti probleme. Ipak, krenuo sam tako na put i iako sam planirao svakoga dana prelaziti preko 120 kilometara, to sam u startu prekrižio. I sam Mate mi je rekao da nikamo ne žurim, sigurnost, prvenstveno moja, je bitnija od bilo kakvog rekorda kojeg, između ostalog, ne obaramo. Tako sam prvi dan laganom vožnjom došao tek do Krapine, ali dobrim dijelom i zbog toga što sam posjetio prijatelja Hrvoja Ivančića u Zaboku. Par piva presudilo je da ne vozim dalje.

Ono što mi je uvijek glavna vodilja na svakom dosadašnjem putovanju su ljudi i njihove priče, koliko su različiti, a opet isti kao i ja. Sa svakim od njih pokušavam naći kakav zajednički jezik i u isto vrijeme nešto što me „odbija“, kako bih mogao što više skinuti sve predrasude koje me prate još od dječačkih dana. Tako sam, u blizini Graza, dok sam uz zalazak sunca fotografirao Greyp upoznao Viktora, slikara koji je na tri godine unajmio dvorac i preuredio ga u svoj atelje. Jednostavno mi je ponudio da prespavam kod njega, jer uvijek ima mjesta za još jednu dušu. Trenutno se u dvorcu, uz njegovu obitelj, nalazilo još osam ljudi, a nekada ih je znalo biti i preko dvadeset.

Ujutro mi je Viktor ispričao kako je, dok je putovao vlakom, sasvim slučajno upoznao svoju sadašnju ženu. Bilo je to prije nepune dvije godine.

- Ponudio sam joj mjesto za sjesti jer je bila s malim djetetom, kako ne bi sjedili razdvojeno. Sjeo sam nasuprot nje i šutjeli smo neko vrijeme. Onda sam krenuo s jako smiješnim pitanjima, čisto da započnem bilo kakav razgovor. I evo, pogledaj kamo nas je sad to dovelo – rekao je, pokazujući prema svojoj ženi, koja je u šestom mjesecu trudnoće. „Treba biti spontan i ne dozvoliti da te posao obuzme“ – nastavio je – „dugo vremena radio sam kao art direktor za jednu banku. Da, čak i takvo radno mjesto postoji. Nakon nekog vremena jednostavno otupiš, izgubiš taj „art“ i ostaneš samo „direktor“. A meni je to jednako kao i smrt. Kreativnost je tu, ali sada je bila izgubljena brojkama, društvenim mrežama. Morao sam raditi kako bih pridobio što više masa, a ja sam htio da ljudi sami prepoznaju kvalitetu. Ostavio sam sve i krenuo svojim putem. I, bez obzira na to što sada imam puno manje, sretniji sam nego ikada. Sve se lijepo poklopilo, zar ne?“. Tako su mi i izgledali, kao zdrava i sretna obitelj, daleko sretnija od nacrtanog američkog sna.

Alpe su najteži dio puta

Prva dionica putovanja, od ukupno njih pet, najteži je dio puta. Radi se o prelasku preko cijelih Alpa – od Graza do Davosa, gdje se trenutno nalazim i tipkam ovaj tekst. U 1014 kilometara i 9 dana prešao sam preko sedam prijevoja, vozeći uglavnom u „Eco modu“. Prije polaska Mate mi je objasnio sve o načinima vožnje. „Dakle, imaš tri moda, tj. načina vožnje – „Street mode“ , u kojem ti je brzina limitirana na 25 km/h i u ovom modu s jednim punjenjem možeš prijeći maksimalno 120 kilometara, bez pedaliranja. Onda imaš „Eco mode“, u kojem brzina zapravo nije limitirana, ali nakon 50 km/h ubrzanje je jako sporo. I, ono što će ti sigurno biti najzanimljivije, je „Power mode“, najjači mod u kojem sam Greyp stisnuo do preko 70 km/h. Budi oprezan, tada ti se i baterija više troši, ali siguran sam da ćeš već naći neki svoj tempo.“

I našao sam ga – „Eco mode“, 35 km/h, uz mogućnost pedaliranja. Tako, s jednim punjenjem, prešao sam 70 kilometara. To mi se svidjelo. Kvragu, bio sam oduševljen! Već sam vidio kako ću za 30 dana odraditi cijelu rutu, Mate i ekipa će napraviti doček, biti će lijepo, moći ćemo pozvati svirače, doći ću doma i otići na novo putovanje. Ipak, nije to baš tako kako sam si zamislio.

Nisam uzeo u obzir da se ja trošim više

Uz pripremanje i ovih devet dana putovanja s Greypom sam prešao oko 1800 kilometara i već sam se relativno dobro upoznao s njegovim mogućnostima. Ali, ono što nisam uzeo u obzir, možda najbitnije, jest da se moje tijelo troši više nego na „običnom“ biciklu. Svakodnevna vožnja od 35-40 km/h, a nekada i više, nakon par dana počela me strašno umarati. Prvenstveno ruke, odnosno šake. Poziciju u kojoj stalno držim desnu ruku, tj. gas nikako nisam mogao prihvatiti. Vjetar, ali i kiša, koja bi se razlila po cesti, predstavljali su mi veliku opasnost. Nije isto naletjeti na lokvu vode pri 20 i 45 km/h. No, nisam htio od toga praviti neke velike probleme i tužiti se, jednostavno sam se prilagodio svemu tome i iz svega izvukao maksimum.

Tako sam, jednog lijepog kišnog dana, spuštajući se s nizbrdice od 17 % prebrzo uletio u lijevi zavoj i izgubio kontrolu nad Greypom. K tome, pratio sam rijeku Enns, koja prolazi kroz nacionalni park „Hoch Tauern“ i baš na tom dijelu vozio sam po makadamu. Centimetri su me dijelili da me „odvuče“ prema gnoju koji se nalazio uz cestu. Dobro je prošlo, ali naučio sam da se pri velikoj brzini Greyp više ne ponaša kao bicikl i da svaki zavoj moram „lomiti“. Ako želim izaći iz njega, a ne iz kanala. Tu su i gume, o kojima su mnogi razglabali zašto su me poslali na put s njima. K ako je 99 % putovanja po asfaltu i što se s ovim gumama baterija najmanje troši, mislim da su gume odličan izbor. Na pitanje hoće li izdržati svih 5500 kilometara, volio bih i sam dati odgovor. Ali, ljudi često zaborave da je ovo testiranje.

Najteži dio Alpa, svakako je bio prijevoj Stelvio (2758 mnv.). Penjanje počinje od malog naselja Prato allo Stelvio (850 mnv.) i kroz 23 kilometra i 48 serpentina prelazi se 1900 metara visinske razlike. Kiša je, naravno, padala i pokvarila sav doživljaj uspona. U proteklih godinu dana dva puta sam se penjao na Stelvio – prvi puta 12 sati, drugi puta 4 sata. S Greypom, uz 80 minuta punjenja, cijeli uspon trajao je nešto manje od tri sata. Doduše, već pri vrhu, temperatura motora prešla je 108 stupnjeva i iz sigurnosnih razloga Greyp se sam ugasio, ali nakon već 10 minuta mogao sam nastaviti dalje.

Ono što sam gore u tekstu naveo, a to je ta „magična“ brojka od 120 km dnevno, bez obzira koliko sam znao biti umoran od vožnje odlučio sam ju prijeći. I to ne za 5 kilometara. Najduži dan putovanja, od Innsbrucka do Merana, od Austrije do Italije, preko prijevoja Brenner (1370 mnv), iznosio je 170 kilometara. Bez pregrijavanja motora, padanja ćelija baterije (a ima ih 20), bez ikakvih problema s Greypom i s neka tri punjenja. Tek oko 22 sata stigao sam u kuću jedne vrlo lijepe djevojke, koju sam pronašao preko CouchSurfinga. Unatoč svemu što sam prošao taj dan, nikako nisam bio umoran za bilo kakav oblik interakcije, ali raspoloženje mi je splasnulo kad je dovela cijelu obitelj na upoznavanje. Ponajviše, kad sam shvatio kako „majka“ ima glavnu riječ. To me je, istini za volju, rastužilo. Shvatio sam da ovakva mlada i prelijepa srna se otima od ralja ovakve, ne znam kako bih drugačije rekao osim – vještice – ali bojim se da bi jednoga dana i sama mogla postati upravo takva. Navečer nisam mogao zaspati i razmišljao sam koliko bi bilo pametno pomrsiti majci račune, ali, ja sam tu ipak u prolazu. Previše sam se do sada igrao Supermana i ostalih junaka. Naletjet će već netko. Ipak, patilo me to i kad sam već bio u Livignu i prešao prijevoje Foscagno (2291) i Eiru (2208) poslao sam joj poruku da mi je žao u kakvoj je situaciji. Bio je to zapravo mail od gotovo cijele stranice. Odgovorila mi je da uskoro odlazi u Beč na neki ekstra kurs i da sam tamo dobrodošao. I da neće biti nikoga od rodbine. To me je jako oraspoložilo jer mi je drago kad ljudi misle svojom glavom i ne gledaju pravocrtno. Danas tko nema širok kut gledanja na sve oko sebe u potpunosti je izgubljen čovjek.

Najteži dio je iza mene

Za kraj, nakon ovih devet dana, u kojima sam se uglavnom družio s kišom i dijasporom mlade srne, prešao 1014 kilometara s 12 kilograma tereta na Greypu, mogu u potpunosti biti zadovoljan. Najteži dio puta, kojeg sam s razlogom stavio na početak, je uspješno završen. Ispred nas je sada dugih 1000 kilometara uz rijeku Rajnu, sve do Amsterdama. To bi trebalo biti jako zanimljivo, pogotovo jer planiram posjetiti neke ljude koje nisam vidio dvije godine, od putovanja biciklom kroz cijelu Europu. Ali, tko zna što se sve uz put može pronaći. U tome i je čar putovanja, bar na ovakav način. Ljudi će teško shvatiti, neki su i teško prihvatili što sam običan bicikl zamijenio električnim, ali, na kraju krajeva, nije bitno prijevozno sredstvo koliko je bitno kakav je čovjek koji putuje. Kao i onaj koji kritizira.

Ovo putovanje omogućili su Rimac Automobili , Samsung i Old Spice.