Završila je epidemija. A s njom su nestali zanos i hvalospjevi. Vratila se realnost sa svojim pravim licem. I dok su tisuće političkih uhljeba provela dva mjeseca ne radeći ništa, liječnici su, kao i ostatak bolničkog osoblja, na svojim leđima nosili velik dio problema s kojim smo se suočili. Dok smo se mi po svojim kućama čuvali od moguće zaraze, oni su joj se svakodnevno izlagali.

Nisu se žalili, bespogovorno su činili sve što se od njih očekivalo. A onda je dobar dio njih kao “nagradu” dobio umanjene plaće. Medicinska struka, i u redovitim okolnostima obezvrijeđena, još je jednom platila cijenu realnog stanja ovog društva, u kojem je sve posloženo nakaradno, po načelu obrnutih vrijednosti.

A ministar Beroš, kojeg se uzdizalo na tron kao “najboljeg ministra do sada”, na smanjenje liječničkih plaća nije se ni oglasio. Možda upravo ta šutnja predstavlja početak rasvjetljavanja prave slike ministra Beroša.

Jer tek ćemo sad vidjeti kakav je na svojoj funkciji. Nakon svega, kad kriza na svim poljima uzme maha. Kad nam pokaže kakav je prema sustavu, liječnicima, sestrama, pacijentima. To će tek biti istinit prikaz njegovih sposobnosti. Jer do sada smo upoznali isključivo blagoglagoljivoga komunikatora, koji je svakodnevno recitirao brojke i statistike. I nemojmo zaboraviti još nešto.

Dok je omraženi ministar Kujundžić pune tri godine devastirao zdravstveni sustav, upravo je Vili Beroš bio njegova desna ruka. Čovjek koji se niti jednom riječju nije usprotivio Kujundžićevim promašajima. Čovjek koji je, zapravo, podržavao ono što je bivši ministar radio, kao pravi stranački poslušnik. I zato sad čekamo one konkretne Beroševe poteze.

Čekamo da vidimo hoće li opravdati novostečenu popularnost ili će mu se ona vratiti kao bumerang. Krumpir hrvatskog zdravstva ponovno je vruć, više nego ikad.