"Tako mi Boga, neću se osvrtati na ono što je bilo ranije", izjavio je Zoran Milanović u Hrvatskom saboru 23. prosinca 2011. godine, preuzimajući mandat predsjednika Vlade.
Danas, dvije godine kasnije, nekoliko kreditnih rejtinga niže, nekoliko postotaka BDP-a manje, nekoliko tisuća nezaposlenih više, premijer Milanović u svom prvom obraćanju o stanju nacije u Saboru itekako se osvrtao na ono što je bilo ranije.
O nasljeđu bivše Vlade, o dugovima, zaduženosti, teretu, problemima, skrivanim dugovima koje je ostavio HDZ nakon svoja dva mandata na vlasti.
Nova milijarda
Doduše, nije to bilo toliko neobično. Prije dvije godine Milanović je saborskim zastupnicima poručio kako su "javne financije prenapregnute", te da se "ne možemo više ovako zaduživati jer nam novac više nitko neće dati, a ako nam ga daju, ne možemo ga vratiti".
Da bi upravo na dan kad je iznio stanje nacije u medijima objavljeno da ministar financija Slavko Linić odlazi u SAD po novo zaduženje od milijardu dolara.
Onda je normalno da Milanović nakon dvije godine mandata izda Boga, iznevjeri vlastita obećanja i prevari hrvatske građane izvlačenjem na grijehe bivše vlasti.
"Za razliku od nekih drugih tema, kad je riječ o financijama i upravljanju državom, prošlost očito nikoga ne zanima", najavio je Milanović na početku svog govora, dodavši kako je "suočavanje s realnošću i s visokim računima zatečene neodgovornosti uvijek bolan".
Pa zato svaljivanje odgovornosti na prethodnike dođe kao melem.
Gurao pod HDZ-ov tepih
Zato je Milanović govorio o "višegodišnjoj neodgovornosti prethodnih Vlada", o naslijeđenoj nelikvidnosti, o naslijeđenom broju radnika kojima nisu isplaćivane plaće, o javnom dugu, kamatama na prošla zaduženja, o naslijeđenim poreznim dugovima, o skrivenim dugovima u zdravstvu...
"Ne skrivamo pod tepihom deficit i naslijeđene dugove od proteklih godina", kazao je na jednom mjestu Milanović, na drugom dodao kako "moramo imati zdravorazumske kriterije kojih ranije nije bilo", a onda upozorio kako je "dosad sve bilo prepušteno stihiji i improvizaciji koja nas je dovela tu gdje nas je dovela".
I sve to svaljivanje odgovornosti na HDZ, onako kako je to neki dan u Saboru već napravio Linić urlajući na Karamarkove zastupnike da su oni nabili dug od 200 milijardi, možda bi imalo smisla prije dvije godine. Onda kad se Milanović zaklinjao na Boga obećavajući da se neće osvrtati na ono što je bilo prije. Iako je to tada trebalo učiniti, čisto da se zna koje su mu početne pozicije.
Danas to zvuči kao čisto izvlačenje.
Isprike i dociranje
Kome se danas više slušaju isprike, kome se slušaju priče o grijesima HDZ-a, kome se sluša dociranje o Njemačkoj i Švedskoj (i Italiji i Latviji i Danskoj), kome pomaže nabacivanje brojkama za koje Milanović i sam napominje da "ne otkrivaju cijelu sliku", čemu obećanja kako ova vlada "neće podilaziti ni obmanjivati, kao ni dosad", kad je već pregazio svoju riječ da se neće izvlačiti na prethodnike.
Bio je to govor pun digresija i upadica, premijerovih nemuštih komentara na pasuse očito sastavljene u ministarstvima, bilo je tu i klasičnih packi opoziciji ("Ne pišite pisma Bruxellesu, to je pogrešno"), najava da će provoditi politiku u koju vjeruje, ali opet nije odgovorio što će se dogoditi s Lexom Perković. "Vidjet ćete u idućih nekoliko dana. Hrvatska neće biti sankcionirana jer ne može biti".
Zato je nabrajanjem saborskih istražnih povjerenstava natrljao nos svom predsjedniku Sabora Josipa Leku koji je to nedavno nazvao "besmislicom" (Milanović ne zaboravlja i ne oprašta), da bi mu Leko zauzvrat skratio govor kojeg premijer nije imao vremena (ili volje?) uvježbati da stane u predviđenih 60 minuta.
Zato je govor o stanju nacije završio prijetnjom HDZ-u i svima onima koji "imaju nečistu savjest i zbog toga viču Držite lopova" i poručio da će vlast "koristiti sva demokratska sredstva da zatre mržnju i nesnošljivost u hrvatskom društvu".
Uz parolu: "Tko se zadnji smije, obično se ne smije".
Smrtno smiješno
Tako ni ovaj govor neće navući osmijeh na lice hrvatskih građana, osim što će ga mnogi "nedobronamjerni", kako ih naziva premijer, jednostavno ismijati.
Bilo je to traženje alibija, veličanje vlastitih rezultata stavljanjem uz bok s katastrofalnim nasljeđem, potvrđivanje vlastite izgubljenosti u situaciji kad mu ništa drugo ne preostaje nego vađenje na HDZ.
Zapravo, Milanovićev govor više je podsjećao na predizborni obračun, nego na inventuru protekle dvije godine i najavu onoga što nas očekuje u iduće dvije godine.
A onda je za govornicu stao Tomislav Karamarko. I popravio dojam.