Prije malo više od godinu dana po prvi sam se puta ozbiljno uplašila da ću umrijeti, koliko god to možda sad smiješno zvučalo. Dva sam dana provela u bolovima pored kojih bi i razbijanje glave čekićem bilo predivno kao ljetni zalazak sunca. Nakon toga obećala sam si da ću se početi brinuti o svome zdravlju i naći rješenje svojih problema. Obećanje sam prekršila kao i mnoga druga koja sam si u životu dala.

I dalje imam bolove. I dalje pijem previše tableta.

I bit će tako dok god budem samu sebe ignorirala, dok budem tražila izgovore, a ne načine – dok se god budem bavila simptomima, a ne stvarnim uzrocima problema, bili oni fizičke, psihičke ili emocionalne naravi.

Moje mi tijelo javlja da nešto nije dobro, da nešto trebam promijeniti, no ja ga neprestano ušutkavam, umirujem, trujem i nastavljam dalje po starom – jer „nemam vremena“ stati i razmisliti o sebi zaista.

„Nemamo vremena“ ispunjavati obećanja koja smo dali sebi jer smo prezauzeti obećanjima koje smo dali drugima. Obećali smo šefu, obećali smo nekom tamo kolegi, obećali smo nekoj tamo random osobi na ulici – oh, to se mora napraviti, što li će pomisliti ti drugi ako se to ne napravi?

Satri se zbog gluposti – jer to je normalno – pa svi se satiru zbog gluposti. Prije koji mjesec čekala sam bus na stanici s još tri žene koje se međusobno poznaju. Bile su srednjih godina i izgledale poprilično loše. Natjecale su se u bolestima i fizičkim poslovima, zapravo u tome koja može više poslova odraditi uz veće zdravstvene poteškoće.

Na kraju je jedna od njih pobjedonosno izjavila kako je godinama imala jedan osušen bubreg bez da je to uopće znala i – samo s jednim bubregom! – ona je uspjela poraditi sve po njivi, dvorištu, kući. Time je naravno potukla ostale dvije koje su se uzalud trudile dobiti još koji bod nabrajanjem bolesti od kojih su oboljeli njihovi bližnji. Možda oranje njive s jednim osušenim bubregom nekima zvuči moćno, no meni je sve to skupa zvučalo poprilično nesretno – pitam se je li vrijedilo.

Što mislite, kako bi stvari za vas izgledale danas da ste sav onaj trud i vrijeme uloženo u tuđe snove, tuđe poslove, projekte i ciljeve uložili u vlastite? Da ste sami sebe uzeli za ozbiljno? Da ste ispunili barem 20% obećanja koje ste si dali?

Ne znam zašto, ali imam dojam da sami sebe prečesto držimo na nekom čekanju. Držimo život na čekanju. Dok ne obavimo sve što trebamo obaviti za druge. Dok ne ispunimo obećanja koja smo dali drugima. Usput gubimo bubrege, godine, pamet.

Možda je tako lakše – ne preuzeti odgovornost sam za sebe, stavit se u tuđe ruke i pustiti im da nas cijede (pa ćemo bar imati koga kriviti kasnije), piti  tablete i praviti se da je sve u redu, instant rješenjima krpati tijelo, duh i um. Možda je trenutno lakše tako, ali vjerujem da bubrezi života to ne mogu dugo podnositi.

Ispunjavajmo obećanja koja si dajemo.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Zovem se Ivana Gložić i autorica sam bloga Naranča na kojem uglavnom pišem o svakodnevnim nastojanjima i neodustajanjima, ali i o onima koji ovaj svijet nastoje učiniti boljim mjestom za život. Zašto Naranča? Zato što simbolizira radost. Osim na blogu, možete me pratiti i putem Facebooka.