Find something to feel good about and get out of the way, and allow cells to receive what they’ve been asking for. That is the key to healing. - Abraham Hicks

Ova prva rečenica sažima pravu istinu iza mog stanja. Toliko godina sam bila tužna da me taj osjećaj još uvijek proganja iako mu sve uspješnije bježim. Godinama radim na tuzi, i dobro znam da je moje tijelo postalo ovisno o biokemiji te emocije i da kao junkie traži prilike da dobije svoj šut. I znam da sam ovo rekla već preko nekoliko puta, ali još uvijek mi koristi svaki puta kada to izgovorim. Učvršćujem si sinapse.

Rad na sebi fakat nije šetnja nego rad. Zahvalnost je vještina. A tajna uspjeha je u svjesnosti i stalnom podsjećanju na to da sam ja ta koja biram svoje misli. Ja sam svjesnost koja živi u ovom tijelu a ne tijelo na autopilotu.

Misliti pozitvno je postalo vrlo izbanalizirano, pogotovo kod ljudi koji ne misle tako i kojima najčešće ništa ne fali. Ove sam godine napokon otpustila potrebu da itko dijeli moje mišljenje. Godina je počela burno i često bolno jer su me previše dirala mišljenja meni najvažnijih ljudi. Ali kraj godine mi je donio mudrost i svijest da su tuđa mišljenja samo tuđa mišljenja i da ona nemaju baš nikakve veze sa mnom. Spoznala sam i to da ljude najviše boli nemoć da pomognu ljudima koje vole i da zbog toga postaju nestrpljivi, ponekad grubi ili imaju potrebu sasuti ti u lice svoju istinu koju ti po njihovom mišljenju ignoriraš. Nemoć je snažna emocija koja budi lančanu reakciju drugih emocija. Na istu foru kao što i pozitivne misli kao što su zahvalnost, bude lančanu reakciju emocija koje u vašem tijelu stvaraju iscjeljujuće kemikalije za homeostazu. Kužite?

Ove sam predivne jeseni, u sutonu ove predivne godine pune dubokih uvida i stvarno velikih i pozitivnih promjena, spoznala i to da je moja pozitiva nekome iritantna laž.

Spoznala sam da svi uvijek govore samo o sebi i da objektivnost gotovo i ne postoji.

Jednom sam pokušavajući stati u svoju obranu, rekla jednoj djevojci u svojoj školici, gotovo se ispričavajući da znam da sam im naporna svojom pozitivom i traženju dobroga i u najvećem sranju, ali da proba samo gdje bih bila da radim suprotno?

Drugi dan se moj tata na predivnoj večeri za badnjak ispričavao gostima što imamo debele čaše za vino koje su otporne na mene - što je mene jako nasmijalo, a njega pak iznenadilo i zabavljalo što se tome toliko smijem. Njemu je čudno i neshvatljivo (i nesmotreno i opasno), što su meni smiješni moji padovi i razbijanja stvari, nekima je iritantan moj optimizam a ja se pitam: pa kako bi im svima skupa samnom bilo teško da plačem nad svojom sudbinom i da sam očajna? Neraspoložena i rezignirana. Brrrr, mislim da nisu ni svjesni.

Najteže se brinuti za nekoga tko se ne brine sam za sebe, vjerujte mi.

Ljudi mi vrlo često nude “rješenja” za moj oporavak, brojeve telefona raznih iscjeljitelja, bioenergetičara, duhovnih obnova, psihoterapeuta, posega, suplemenata i inih strvari koje su pomogle nekome od njihovih bližnjihili poznatih. A ja čujem samo placebo, placebo, placebo… I onda im objašnjavam kako ne postoji ništa što te može iscijeliti osim tvog uma, vjere i uvjerenja i da samo predaješ SVOJU moć iscjeljenja nečemu što vjeruješ da će te iscijeliti, i da tako, uostalom, funkcionira placebo. Onda im objašnjavam da je ovo moja lekcija - najbolje što mi se ikada dogodilo jer me pokrenulo u putovanje u sebe.

Ali trebam prestati s tim. Trebam uvesti emocionalnu i energetsku ekonomiju. Svjesno procijeniti koliko će mi to uzeti prijeko potrebne energije koju moje tijelo treba za iscjeljenje i homeostazu i zapitati se: mogu li si ja to uopće priuštiti?!

Trebam se stalno podsjećati da kreativna inteligencija koja je stvorila sve moje organe, dizajnirala moje tijelo i “startala” udarce mog srca, može i iscijeliti svoju “rukotvorinu”. Podsvijesna inteligencija koja je sasvršeno sastavila svaku moju stanicu i koja upravlja milijardama životnih procesa u svakom trenutku. Trebam joj se maknuti s puta i zahvaliti se što ne moram ništa drugo nego podržavati je lijepim mislima koje stvaraju lijepe emocije imajući na umu koliko mi to koristi. Osvijestiti da sam samo vrtlar koji sije misli i uvjerenja u svoju podsvjest. A to kako sijem, tako ću i žeti – u svom tijelu i životnim okolnostima. Naša podsvijest je poput tla koje prihvaća sve sjemenke – one dobre za nas, ali i one loše.

Svaka misao je uzrok, a svako stanje je posljedica. Iz tog razloga je vrlo važno da upravljate svojim mislima (upoznate se s njihovim sadržajem) tako da time ostvarijete samo zaželjenje prilike u svom životu. - Dr. Joseph Murphy; Moć vaše podsvijesti

U susret novoj godini želim:

• biti još zahvalnija i prisutnija u svakom trenutku svog života
• želim postati inspektor Columbo svog toka misli i još bolje upoznati njihov sadržaj
• želim naučiti lucidno sanjati i upoznati svoju podsvjest lucidno šetajući po njenim prostranstvima.
• u novoj godini se želim odmoriti od onoga što me umara (misli, programa, navika…) i angažirati se u onom što mi koristi i od čega se dobro osjećam.

Čini mi se da je sve u svjesnosti. U poznavanju sadržaja svog uma. U izlasku iz programa. U svjesnom življenju. Želim nam svima najsretniju godinu do sada!