Tradicionalno natjecanje hrvatskih političara svih boja i orijentacija u tome tko je iskvareniji ovih dana dostiže vrhunac. Na površinu je isplivalo njihovo smeće godinama taloženo daleko od javnosti, ali koje, zbog golemih uskladištenih količina, toliko smrdi da je postalo neizdrživo. Nema tog osvježivača zraka koji bi pomogao. A to je, kako stvari stoje, tek početak.

Svakodnevno svjedočimo političarskim pokušajima dokazivanja da su “naši ipak manje .............. (upiši: pokvareni, korumpirani, zli, nesposobni ili bilo koji primjereni epitet) od onih njihovih”. A navodno na svijetu postoji nemali broj država u kojima se za političke pozicije bore oni bolji, oni koji prvo gledaju zajedničku dobrobit, a ne vlastitu stražnjicu. Iz bolnih iskustava jasno nam je da taj film kod nas nećemo tako brzo gledati.

I koja je kazna za takve političare? One koji najviše zaglibe smijene, rijetki nezamislivo pohlepni završe na sudu, a ostali dočekaju kraj mandata i presele se u oporbenu hladovinu. I, nakon mandata-dva pauze, vrate se na vlast. Naravno, ako u međuvremenu ne odu u povlaštenu mirovinu. Mi, navodno, živimo u demokratskoj državi u kojoj vlast proizlazi iz naroda. Piše to i u Ustavu.

Zašto onda narod ne smisli i ustroji učinkovitiji način discipliniranja političara? Recimo, sustavno novčano kažnjavanje onih koji ne dolaze na posao za koji ih debelo plaćamo, kaznenu odgovornost za one koji državnim (čitaj našim) novcem ne upravljaju na najbolji mogući način te prijeke sudove za one koji ogreznu u mitu, korupciji, pljačci i inom kriminalu. Pa onda te najgore pošaljemo na gradilište autoceste za Dubrovnik da po suncu tucaju kamen. I tako sve dok se ne poprave.

A znamo da vole seks jer nas tucaju u mozak. Samo, bi li jedno gradilište bilo dovoljno?