Tko to može i ima pravo mjeriti moju ljubav, te zašto bi moja ljubav bila manja od tvoje ljubavi?! Ljubav ne znači poslušnost i odricanje od svojih stavova. U pravoj ljubavi sve uključene strane imaju pravo izražavati potpuno slobodno svoja mišljenja. Prava ljubav znači odličnu dvosmjernu komunikaciju, toleranciju, uvažavanje tuđeg mišljenja i poštivanje tuđih osjećaja.

A kada jedna strana to ne daje, tada dolazi do nezadovoljstva s druge strane i ta strana se ljuti, traži ono što treba, a ako ni tada ne upali, prekida se veza. Što ne znači da i ljubav nužno nestane. Ali teško se nakon toga vratiti na staro. Mostovi su srušeni i ostaje gorčina.

Svi smo mi nekoć bili jako naivni i voljeli smo svoju zemlju, voljeli smo i neke krive ljude, onako potpuno ludo i glupo, te što god oni nama napravili, mi bi i dalje uporno voljeli i skupljali mrvice.

Svatko tu fazu mora proći, ali pametan čovjek s vremenom odraste, nauči prvo voljeti sebe, a onda sve druge. Nauči ne davati svoje emocije na pladnju, a najviše od svega, nauči kada je vrijeme prekinuti sve toksične odnose.

Mi koji smo otišli iz Hrvatske u neku sretniju sredinu, živimo u sretnoj obostranoj ljubavi sa tom novom zemljom. I nama je super.

Za neke tu priča staje. Ali za nas koji volimo druge ljude, koji želimo neku promjenu u svijetu, mi ne možemo samo šutke uživati u našoj novostečenoj sreći. Gledajući kako su mnogi ostali zarobljeni u raljama krive ljubavi.

Ne možemo okrenuti glavu na drugu stranu, kada vidimo da netko šamara osobe koje bi trebao voljeti. Jer, da, mi svi volimo domovinu, ali domovina ne voli sve nas. Vole nas rijeke i mora i drveća, i ptice nas vole. Pa čak nas i neki ljudi obožavaju, ali domovinu ne čini samo to.

Domovinu čine i institucije, vlada, sudovi. I njima treba dati do znanja da smo odrasli. Da više ne volimo bezuvjetno.

Da smo iskusili nove ljubavi, da smo shvatili da nije okay ošamariti osobu koju bi trebao voljeti. Naučili smo da treba glasno, na sav glas tražiti svoja prava, čuvati svoje dostojanstvo, boriti se!

Ne, ljudi, ja ne mrzim svoju zemlju, da je mrzim, ne bih se više osvrtala, uživala bih punim plućima, u svemu što volim u Irskoj, ne bih se trovala negativnim stvarima iz prošlosti.

Ali baš zato što tu zemlju i te ljude volim jako puno, zato moram, kao što neki kažu, “pljuvati” po njoj. Mnogi su se već probudili iz letargije, raširili krila. Mnogi su otišli srcem za razumom. Mnogi su ostali i žele promjene na bolje, ali to nije dovoljno dok većina ne otvori širom oči, svoje umove, dok svi ne shvate da samo zato što je njima dobro, ne znači da ih ne treba biti briga kako je drugima.

Ljudima je dosta. Želimo promjene. Tražimo promjene.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Borac za pravdu i svoje snove. Ekstrovert koji nekada želi samoću. Češće sanjarim, nego što planiram. Emotivac sa stavom, buntovnica s razlogom. Ne volim etikete i predrasude, te ih pokušavam što češće srušiti.  Nije me briga što misliš o meni, dok god misliš da sam fenomenalna! Sarkazam i humor  mi spase svaki dan. I kava.

Možeš me pratiti na Facebooku, blogu, na engleskom blogu, te na Instagramu.