Pronalazak mjesta u kafiću je priča za sebe. Ako je sve krcato i vidiš da je sve krcato toliko da ne stane više ni igla nigdje, svejedno te nekako tjera da dođeš do konobara i pitaš ono što je očito: ˝A nemate više mjesta?˝. Kad objasniš da nema ide i ono neizostavno: ˝A ne možete naći jedan stol za nas? Mi bi nešto popili...˝
I onda izvučeš svoj magični šeširić, magičnu palicu i iz tog šešira izvučeš nov novcati stol s točno određenom količinom stolica koje tom društvancu trebaju.
Ne, ipak nisam mađioničar. Šteta.
Nije dobro niti kad je sve prazno. Preveliki je izbor. Kad ljudi dođu na praznu terasu imaš osjećaj kao da su došli kod šibicara pa moraju razmisliti ispod koje se preokrenute čaše nalazi nagrada. Samo što su čaše sve stolice i stolovi i njihove dileme traju daleko duže.
Pa sjednu za jedan stol, ali on nije pravi. Kreću na drugi ostavljajući iza sebe uneređen prvi i tako unedogled dok ne isprobaju svako mjesto i na kraju shvate da je ono prvo mjesto bilo idealno. Dobili su nagradu – idealno mjesto. A konobar je isto dobio nagradu – mogućnost da preslaguje terasu. Male stvari vesele čovjeka.
Pa kreće listanje cjenika...
Kad u kafiću imaš minimalnu ponudu onda se ljudi žale kako u današnje vrijeme možeš imati samo 5 vrsti cuge i onda su svi puni ideja i savjeta što bi trebalo i kako bi trebalo. I to je naravno sramota jer svi znaju tvoj posao bolje od tebe.
A onda postoji i druga situacija, a ta je kad imaš ogromnu ponudu. To je za ljude koji kuže šljaku, cugu i općenito nekakav vid ugostiteljstva super stvar jer imaš za svakoga ponešto. Ali za ostale i nije baš tako... Pa ide situacija :
˝Jel imate pivo?˝
Imamo preko 40 vrsti piva. Šest vrsti točenih i preko 40 boca.
˝Ajoj, daj me nemoj.... Pa što će vam toliko toga?˝
Teško je to sad nekome objasniti pa ideš laganim odgovorom...
- Volimo pive, pa eto...
˝A jel imaš ono Prvo od Osječke?˝
A đe me nađe frende? Pa ja da imam sedam milijuna piva, oni bi našli ono jedno koje nemam.
-A nemamo, imamo niz hrvatskih craftova, mogu vam naći alternativu...
˝Nemaš ti nikakvu ponudu ako nemaš to što ja tražim. Kakve su to pive? To ništa ne valja...˝
Teško je nekome objasniti da nešto što nije probao nije nužno loše, ali jednostavno se okreneš, pokriješ ušima, kuneš sudbu kletu i ono Prvo i sva piva koje su došle poslije toga jer jednostavno nije se rodio onaj koji može apsolutno svima ugoditi.
Ako se slučajno i dogovorite oko toga koju pivu će popiti, nakon nekog vremena dolazi neizostavno pitanje :
˝A jel imate WC?˝
Mislim da je općenita praksa da svi kafići imaju poljske WC-e koji su udaljeni barem dva kilometra i onda konobari tu i tamo organiziranim prijevozom odlaze s lopatama pročistiti ono što se nakupilo da bi i svi ostali mogli vršiti bilo kakvu nuždu požele...
Naravno da imamo WC, od ulaza odmah lijevo...
Tako je jednostavnije nego vaditi lopatu...
Drugi tip i jedan od najkulturnijih i najpoželjnijih tipova gostiju su oni koji u kafić uđu samo da bi produžili do WC-a... Naravno, kad te sila uhvati ne biraš previše. I ako ti se ne pije, a jako moraš na WC, logično je da ćeš ući u prvi kafić. Ono što mene smeta je što u takvoj situaciji ne uđeš kao sav normalan svijet, pozdraviš, i pitaš jel možeš koristiti WC. To je najmanja moguća muka s kojom ćeš dobiti apsolutno sve i nitko ti neće ništa zamjerati.
Ali, prečesta je situacija da se ne smije nikoga pozdravljati kad ulaziš u WC i moraš fiksirati pogled u pod da te slučajno netko ne bi nešto pitao. Najbolja je situacija kad takvi iza sebe u WC-u ostave takvu katastrofu da bi BBC mogao ipak snimiti drugu sezonu Chernobyla, samo u malo smećkastom tonu.
Mnogi imaju problema s ciljanjem. U slučaju male nužde donekle mi je i jasno. Prostata nije baš kako bi trebala biti pa ljudi precijene svoje mogućnosti. Ali kad veliku nuždu shvatiš kao krečenje svih zidova i ostalih površina u WC-u, onda je to malo bez veze. A takvih je puno. Al neka, to je ionako konobarov posao. Dobije manću od drugih ljudi, pa zašto ne bi počistio tvoj drek?
U ženskom isto zna bit zabavno. Nekad mala zna bit mudra pa gurne cijelu rolu papira, tampon, torbu, fen, peglu za kosu i manji fićo u školjku jer se njena mudrost valjda očituje u tome koliko čega može ugurati u WC školjku. Možda postoji i nekakav Guinnessov rekord koji pokušavaju oboriti, a mi nismo svjesni kakvom trenutku prisustvujemo. Ali, postoje i gore stvari. Globalno zatopljenje i tako to...
To bi bilo to za danas... Čitamo se!