Listopada 2012. inzistirao sam da repka i dalje igra u Osijeku. Kako se to kaže, pojačavam izjavu, predlažem da nogometna reprezentacija igra samo u Osijeku.

Ili, da to mrvicu ublažim, možda ipak pretjerujem, predlažem da Modrić, Mandžukić i ekipa u Osijeku igraju ili do drugog poraza ili do prvog ozbiljnog incidenta za koji je opća procjena da ga drugdje iz bilo kojeg razloga ne bi bilo. 

Ne mijenja se momčad koja pobjeđuje. Ne bi trebalo mijenjati ni “stadion” koji pomaže momčadi da pobjeđuje. Da igrači mogu govoriti posve nesputano, iz srca, bez straha da će im zamjeriti navijači u Zagrebu, Splitu i drugim dijelovima Hrvatske, vjerujem da bi svi bili za Osijek.

Pola sam Dalmatinac, pola Slavonac, živim u Zagrebu. Obišao sam “pola svijeta” i cijelu Hrvatsku. I, smijem li nagađati zašto je repki u Osijeku tako dobro, mislim da je to i zato što je Slavonija više propatila od ostalih gradova koji imaju infrastrukturu za utakmice reprezentacije, i zato što su duše Slavonaca šire. Rekao bih da u Dalmaciji u startu imaš nula bodova pa dokle doguraš, a u Slavoniji u startu imaš stotku pa opet dokle doguraš. U oba slučaja jednako će te ocijeniti, ali nekako je lakše kreneš li od stotke. I poslije drugog rata koji put bi stariji ljudi znali reći: “Ne znate vi, djeco, što je glad. Meso se bez kruha jelo”. Da, dio širine duše valjda otpada i na blagostanje. Danas je kako je, ali ne može duh nestati tek tako.

Zato, nepravedno bi bilo Zadru ili bilo kojem gradu oduzeti šansu da ugosti nogometnu repku. Ali, eto, tako je grah pao, Osijek je na štihu, i navijam da se ni Osijeku ne oduzima reprezentacija ni repki Osijek sve dok cijela Hrvatska ne bude zahtijevala da drugi grad bude domaćin. Da, vjerujem da bi se cijela Hrvatska složila da to do daljnjega radi Osijek.