Negdje u jesen 2008. fotoreporter Tom Dubravec i ja radili smo priču o izraelskim vojnim pilotima za jedan nekad bitan tjednik. Ljudi iz IDF-a (Israeli Defence Forces, tj. izraelske vojske), zapravo dvije cure od jedva 20 godina, odveli su nas autom tri sata od Tel Aviva. U pustinju Negev. Blizu Be’er Sheve, najvećeg pustinjskoga grada, sa studentskim kampusom i sveučilištem, gdje je legendarni hajdukovac Giovanni Rosso 1996. odigrao svoju prvu sezonu u Izraelu.
Došao je u Be’er Shevu po noći, pa mu se, bidnom, s prozora hotelske sobe učinilo da je mrčina oko grada zapravo more. A nije. Ukratko, tamo su Amerikanci, kao kompenzaciju za izraelsko povlačenje sa Sinaja u sklopu sporazuma iz Camp Davida, pomogli sagraditi golemi vojni aerodrom. Zove se Nevatim ili, jednostavno, Vojna baza 28. Upoznali smo i pilote. Momke iz tadašnje 116. eskadrile, “Branitelji juga”. I njihove F-16A/B, u pustinjskoj boji, sklonjene u armiranobetonskim hangarima. Bili su u pripravnosti. Spremni poletjeti ako stigne zapovijed. Braniti svoju zemlju.
Deset godina kasnije Hrvatska je odlučila kupiti takve borbene avione. Iz Izraela. Stajat će nas tri milijarde kuna tijekom deset godina. Ili 300 milijuna kuna godišnje. Šveđani i Saab bili su preskupi. S ponudom za Grippene bez ikakvog naoružanja. Možda su se malo i preračunali u lobiranju.
Istina je da izraelski F-16 nisu novi, ali kako je rekao jedan od ljudi dubinski upoznat s ponudom, a nije baš ljubitelj HDZ-a, “odabrali smo najbolje od onoga što si sad možemo priuštiti uz potpuno transparentno postupanje MORH-a i ministra obrane Damira Krstičevića”.
Diskusije će, naravno, trajati. Što je sasvim normalno. Ne kupujemo baš svaki dan novu borbenu eskadrilu. Sasvim će prestati kad prvi naši F-16 u niskom letu zaparaju nebo nad Vukovarom i Dubrovnikom...