Solo igrač

Hoću/neću – moram znati sve o ženskim tegobama jer sam okružen ženama. Gospoja, tri kćeri, punica kat ispod i ženski pas. Jedno vrijeme je najstarija imala i ribicu. I ona je bila ženka. Pa čovječe. Pitao sam prodavača u zoo shopu kako zna da je ribica ženka pa ako vas baš interesira, evo odgovora kako mi laici možemo otkriti kojeg je riba spola. Pošto kupio – poto prodao.

Kada imate nekoliko ribica u akvariju potrebno je samo ubaciti malo hrane i promatrati ribe. I ako je riba pojeLA – onda je ženka, a ako je pojeO – onda je mužjak. Juhuuuuuuu. Bravo majstore. Jednostavno da jednostavnije ne može bit´. Osjećao sam se malo bedasto, ali prodavač mi je prodao dobru foru pa je krenuo onda objašnjavati da postoje načini kako razlikovati spol kod zlatnih ribica, ali izgubio sam ga negdje kod izraslina na škržnom pokrovu…

U ovom trenutku imam mušku potporu u kući. Ok - je u obliku glodavca i nije baš da mogu s njim mrknut pivo ili pogledat tekmu, ali ne možeš previše očekivat od hrčka.

Daleko od toga da nije hrčak guba. Je. I fora ga je gledat kak´ vrti kotač u svojoj gajbici. Robi je jako zanimljiv. Da, naš hrčak zove se Robi. Zašto? Nemam pojma – nemam veze s tim. Doveden sam pred gotov čin, kao i obično.

Jedino što kod hrčka nije fora je činjenica da je hrčak noćna živina i svake večeri krene bit aktivan malo prije deset sati. I to traje i traje. I bučno je. Sve je ok dok imaš vrata pa riješiš problem. Neki dan sam razmišljao o tome što ako hrčak ipak nije mužjak nego je ženka. Onda sam stvarno solo. Opekli smo se jednom zgodom kad smo curkama kupili dva hrčka - da svaka ima jednog i teta u dućanu je bila 110 posto sigurna da su dvije ženke.

I mi smo bili sigurni. Sve do trena kad se međusobno nisu počeli tući i dok nisu postali ponosni roditelji tri mala hrčka, a mi se našli u problemima. Jeeeeeee. Pouka priče: ne vjeruj prodavačima kad tvrde kojeg su spola hrčci i male hrčke je iznimno teško udomiti. Riješili smo, ali smo se namučili. I nekako živim u uvjerenju da je naš hrčak muško i ne dam nikome da mi pokvari to veselje. U protivnom sam u kući solo igrač.

Nije baš da spol hrčka utječe na bilo što, ali imaš nešto za odgovorit´ kad ti kažu uz pomiješani zvuk čuđenja i žaljenja – isuse, pa ti si jedini muški u kući. Jok, nisam. I Robi je tu. I ne kužim taj sućutni „isssusseeeee“ - pa same žene oko tebe.

Nekom stanje, nekom sranje

I nije nikakva tlaka živjeti okružen ženama. Nije. Funkcionira sve bez nekih većih odstupanja kao u i svakoj prosječnoj obitelji. Sve je u najboljem mogućem redu do dana PMS-a, a u našoj kući PMS-a na izvoz. Neki trenutni score je trideset dana PMS-a u mjesec dana. Gospoja i kćeri su u ciklusu. Predmenstrualnom, menstrualnom, a brate mili i postmenstrualnom. Ako ovaj zadnji i ne
postoji službeno, neslužbeno u našoj kući postoji. Egzistira.  U ime postmenstrualnog ciklusa dao bi se i okladiti.

Imam osjećaj da svi ti simptomi u našoj kući traju uvijek…zauvijek. Uvijek je netko ili u predmenstrualnom ili menstrualnom ili postmenstrualnom razdoblju. One priče da se ženama koje provode zajedno puno vremena usklade ciklusi nisu istiniti. To je neki mit i imam osjećaj da se u našoj kući ciklusi neće uskladiti nikada. I uvijek drame oko godišnjeg i odlaska na more.

Nemamo ništa svoje od nekretnina, nemamo apsolutno nikog od familije na moru kojima bi se mogli uđiberit preko ljeta pa rentamo svake godine neki apartman tako da neki termin moramo izabrati, a kad budemo bili k´o Rockfellerovi, onda ćemo si i moći priuštiti boravak na moru koji će obuhvatiti sve cikluse. Ovako uvijek netko u kratkim hlačama nezadovoljno i nervozno leži na plaži i čita, a taj netko nisam ja….he he… Ovo je bilo zločesto.

Neki dan smo pričali kako bi mogli na vikend u neke toplice. Skoknut malo do Svetog Martina. Gospoja je napravila istraživanje oko datuma menstruacija u kući i po svemu sudeći za ovog života više nećemo obiteljski u toplice. Ovo stanje neki puta je fakat sranje.

Zadnja linija obrane mi je ova najmlađa kćer. Ona ima tek četiri godine i još ima vremena, ali i ona će sustići ostatak ženske PMS bande.

Kad dođe taj trenutak i mala s nama podijeli informaciju da je dobila menstruaciju proglasit ću taj dan kao dan žalosti. Samo iz razloga jer će se broj PMS dana u našoj kući povećati s predugačkih trideset na još „predugačkijih“ četrdeset.

Čovječe, četrdeset dana PMS-a u samo mjesec dana. Netko mi je rekao da sam blažen među ženama. Ok, jesam. Među ženama. O blaženosti možemo raspravljati, a ako gledamo kroz prizmu činjenice o četrdeset dana PMS-a u mjesec dana, imam osjećaj da ću biti mučenik.

O predmenstrualnom sindromu znao sam nešto i prije jer o tome se priča, uči, raspravlja - tako da mi cijela ta priča oko PMS-a nije na tragu znanstvene fantastike. Tek u trenutku kad sam počeo redovito živjeti u okruženju PMS-a i to na dnevnoj bazi dodatno sam otkrio neke nove stvari.

Sve je „by the book“

Za vrijeme PMS-a, pišu mnogi portali - mogu se pojaviti razdražljivost, manjak koncentracije, nesanica, nagle promjene raspoloženja, nadutost… Čovječe, to ne da je istina nego je copy/paste situacije koju redovito gledam. Kao da je netko prepisao sve simptome mojih „baba“ i ponekad mi se teško nositi s time. Stvarno je.

Neću zaboraviti kad sam se jednom s najstarijom uš´o u neku raspravu. Onu klasičnu, ja sam roditelj i stravično idem na živce svom djetetu jer opet sad nešto pričam, ali znam da je bilo opravdano. I uvijek je opravdano kad mi roditelji držimo predavanja koliko god klinci mislili da smo grozni.

Nakon dvije tri rečenice dobio sam lagani ignore uz rečenicu –„Ma daj me molim te pusti, ne sada, u PMS-u sam.“ Helloouuu??? I kaj dalje…poklopila me mala u par riječi i samo sam se k´o zadnji papak pokunjeno vratio u kuhinju jer što god da sam dodatno rekao ispalo bi kako nemam razumijevanja.

I onda bi mi predavanja držala cjelokupna ženska ekipa, a ne da mi se. Razdražljivost nije simptom – to je stanje svijesti u te dane. Gospoja je ok, ona se kontrolira, ali cure su van svake kontrole. Kombinacija puberteta, podivljalih hormona i PMS-a je recept za katastrofu svjetskih razmjera. Svađa, vika, galama…u roku od stotinke. Bez ikakvog razloga.

Netko je nekog krivo pogledao, nije dodao sol, dotaknuo slučajno, uzeo tuđu vestu…instant ludilo. Ponekad imam osjećaj da će se počet grist međusobno, a svako moje nastojanje da smirim situaciju je osuđeno na neuspjeh. K´o da vatru ideš gasiti benzinom. No way.

O promjenama raspoloženja da ne pričam. U jednom trenu pričam s gospojom u boravku, smijemo se nešto, skoknem do kuhinje popit vode ili nešto, vratim se u boravak – ona plače. Plače, rida, suza suzu goni. Pa dobro, koji je sad klinac? „Kaj je bilo?“ – pitam ju. „Ma pusti me.“ – odgovara ona. Ok, puštam, ne držim, ne pitam ništa više jer znam da neće izaći na dobro i da ću opet ja bit´ za nešto kriv.

Vrtim film u glavi, provjeravam sebe. Da nisam ja štogod usr´o? Pa nisam, ustao sam, otišao po vode i vratio se. Razmišljam o čemu smo pričali zadnje. Ma niš´ bitno, onak nešto usput. Ništa zbog čega bi ona trebala plakati. A plače…je*ote led… Enigma. Svaki put. Koji put su to neke ružne vijesti na televiziji, koji put činjenica da je uvenuo cvijet koji je dobila na poklon od frendice. Jednom jer je izgubila nešto…tak benigno, tipa kuhinjska gumica, spajalica…nešto... WTF?

Termiti su male bebe

Rečenicu – „isuse kak sam napuhnuta– pogle´ mi trbuh“ zabranio bih posebnim javnim proglasom jer im je to mantra ispred ogledala u hodniku. I to u onom trenutku taman prije izlaska iz kuće kada su uvjerene kako su odabrale najbolju kombinaciju za taj dan, nacrtale #obrve i složile frizuru za naslovnicu pa bacaju još jedan pogled u špigl da vide je li sve na svom mjestu.  Kakva greška.

Pijem jutarnju kavu i samo slušam iz hodnika o trbusima i kako su napuhnute. Taj pogled donosi depru…i nezadovoljstvo koje se samo širi po kući. Prokleto ogledalo i tko ga je tamo stavio.

Kad su u toj „napuhnuta sam“ fazi ja živim u televizijskoj dječjoj emisiji. Doslovno. I to onoj koju svi znate. Ja i tri teletubbies-a u zajedničkom suživotu gdje moramo paziti kako hodamo po kući da se ne sudaramo trbušinama.

Jedina razlika je u tome što kod nas nije sve tako veselo kao kod njih. Ma kakvi „vrijeme za tubbie pa pa…“. Zaboravi. Ni riječi. Ja bih rekao da to „napuhnuta sam“ ima veze s količinom gluposti koje pojedu u vrijeme PMS-a. Svi jedemo gluposti i volimo ih. Ok, možda ne baš svi, ali većina nas je slaba na sve vrste grickalica. Čipsevi, flipsevi, smokići, kikiji i rikiji, štapići, ribice, krekeri… ili čak pokoja fuzija navedenih proizvoda – u obliku štapića s kikirikijem, uf - sve to ima prolaz u svakoj pristojnoj obitelji.

Čokoladni asortiman neću niti spominjati jer varijacija na temu ima bezbroj. Čovječe, kad se samo sjetim nekih kombinacija. Pa dobiješ karijes samo od pomisli, ali na tronu proizvoda koji imaju veze s kakaom su definitivno čokoladne napolitanke. One prave, jedne i jedine. U velikom, polkilskom pakiranju. Jedino što se priznaje.

Svih tih finih stvari na koje niti ja nisam imun, da ne izigravam sad nekog tipa „ja samo zdravo“, uglavnom u kući nema. Gotovo pa nikad. Dođe gospoja iz dućana s gomilom stvari pa se sve to raspremi na za to predviđena mjesta, ali kad bi ja nakon dan-dva baš malo čipsa navečer. Nema.

Smokija. Nema. Štapića. Nema. Čokolade. Nema.

Nema ničeg više, a meni su istovremeno pali i šećer i sol. Fejkam PMS. Pitam cure jel´ ima negdje u kući nečeg. Nema. O živote robijo. Pa kak´ nema, još neki dan je bilo svega. U PMS-u su moje babe gore od termita. Termiti su male bebe za njih. Sve im paše u tim danima.

Jednu puca na slatko, drugu na slano. Treću na kombinaciju slatkog i slanog. I simptomatično je to kako ih puca na junk food. Nisam niti jednu vidio da u PMS-u žvače mrkvu, celer, karfiol ili brokulu. Jok. Sve čekam dan kad će u PMS-u jedna od njih blanširati kelj ili špinat. Još uvijek čekam. Tako to valjda ide i pomirio sam se tim da se ponekad nađem u rundi za junk food. Ok. Ne cvilim.

Sve je ok dok PMS ne lupi u glavu

Nama muškima taj PMS isto teško pada. Ne toliko koliko vama, ali nije ni nama lako. Imamo potpuno razumijevanje za te dane u mjesecu i tu smo za vas. Na raspolaganju. Skoknemo do dućana po isključivo jednu vrstu štapića. Kupujemo grickalice i kekse u količinama da nas ljudi na blagajni čudno gledaju. I sve je to ok. Raditi ćemo to i dalje. Dođe nam da pošaljemo sve ponekad u tri PMS-a, ali odustanemo.

Vaš PMS nije samo vaš nego je i naš. Ako vas šoraju hormoni, onda vaši hormoni neposredno šoraju i nas. U te da dane mi malo pričamo, hodamo k´o po jajima, ne proizvodimo zvukove, ne ispitujemo. Tu smo, a nismo. Potporu u svakom slučaju imate.

Ne čitamo misli, ne znamo što baš u toj minuti osjećate i ne znamo koji je najpravilniji obrazac ponašanja za svaki trenutak tih dana u mjesecu, a budući da bi vam ipak nas većina voljela pomoći – možda bi bilo jednostavnije da nam samo kažete što trebamo napraviti. I imamo win/win situaciju.

Ili je to jednostavno nemoguće. Tko zna? Ako ne znate vi, ne znamo ni mi, ali bilo kako bilo, idemo s vama od PMS-a do PMS-a. I nemojte misliti da je kupovina higijenskih uložaka jednostavan posao nama muškima. Nije. I ne volimo kupovati uloške. Kupujemo baš kad je frka, ali da smo sretni – nismo.

Meni nije bed kupiti uloške, sve ok, ali život je bio puno ljepši kad se kupovala samo jedna vrsta. Čovječe, sada ih ima tri i svaka ima svog omiljenog proizvođača. Jednom sam došao do police s higijenskim potrepštinama i doživio sam blackout. Usmene upute koje sam dobio dok sam jednom nogom već bio na izlazu iz kuće zaboravio sam do auta.

Dok sam došao do dućana zaboravio sam uopće po što sam došao, a na policama show. Iso mara, pa kaj je to? I s jedne i druge strane pretrpane police ženskih higijenskih potrepština na LSD-u. Sve pršti od šarenila, boja, uzoraka. Leptirići, cvjetići, latice, pahuljice, perje… Pa ti kupi kaj treba?

Pogodio sam samo proizvođača, a sve ostalo sam fulao. Pa dobro jesam ja kriv što svaki proizvođač nudi sedamdeset i šest različitih vrsta istog proizvoda. Prešutno smo se dogovorili da uloške ja više ne kupujem. I mir u kući. Osim u ekstremnim situacijama – onda ću i ja potegnuti do dućana ako baš treba jer i to je bolje nego neki novi trendovi za koje se pojedine žene zalažu.

Slobodno krvarenje ili „free bleeding“ je na vrhu popisa ovih trendova koji su meni apsolutno neshvatljivi. I takvi će ostati. Kužim spiku da se treba razbiti tabu oko menstruacije, ako uopće postoji tabu oko prirodnog procesa, ali brate mili – nemojmo ići u krajnost. Da, neke žene krvare slobodno. Poštujem izbor, ali.. Ima još…neki su ovu priču digli na još viši nivo ludosti.

Vjerujem da bi muž/partner/dečko Demetre Nyx vrlo rado otišao svojoj dragoj po uloške, ali nema tu privilegiju. Dotična se redovito maže menstrualnom krvlju, fotografira se i te fotografije javno objavljuje. Pa dobro Demetra - zašto???????? Čemu? Jesi dobro? Isto neka shema oko rušenja tabua. Ma daj si mira.

U usporedbi s ovim biserima, moja za sada još uvijek tri PMS-a i MS-a u kući su prava kamilica. Kikiriki. Kojeg „by the way“ opet nema. Treba skoknuti do dućana. Ulošci nisu na popisu. Jeeeeeeeeeeeeeeeeeee.

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.