Dugo već nismo čuli ovako urnebesan komentar: "Vidim da mediji to prate umjesto da prate naše predsjedanje EU", provalio je jutros ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, komentirajući pred novinarima aferu s imovinskim karticama njegova kolege Milana Kujundžića.
Što je, dakle, važnije: sumnjiva ministrova imovina ili hrvatsko predsjedanje Europskom unijom?
Ovisi o tome koga se pita.
Ali možda je Radman na dobrom tragu. Možda ove afere s ministrima, njihovim imovinskim karticama, kućama, kreditima, ušteđevinama i prijateljima, zatim isprikama i izlikama, premijerovim generičkim porukama, a sve to s vrlo predvidivim ishodom, doista postaju redundantne.
Zamorne i dosadne.
U petlji afera
Kao da smo u zadnje tri godine s ovom Vladom zapeli u petlji iz koje se nikako ne možemo izvući. Uvijek iste priče, iste afere i isti scenariji.
Bolje da onda, kako nam predlaže šef diplomacije, pratimo kako Hrvatska, vođena vrhunaravnim silama, predsjeda Europskom unijom.
Ovo je ujedno i dvostruka slika Plenkovićeve Hrvatske. Izvana sjaj, iznutra bijeda. Izvana raskoš, iznutra korupcija. Izvana blještavilo, iznutra afere. Vani premijer glumi svjetskog diplomata, kod kuće mora sa sebe strugati prljavštine svojih ministara.
Možemo stoga slobodno gledati kako Hrvatska, s Plenkovićem i Grlić Radmanom, predsjeda Europskom unijom. Ionako znamo sve što se događa s ministrima i njihovim imovinskim karticama. Ili ćemo vrlo brzo doznati.
Nije, naime, više pitanje tko, nego kad. Kad će neki ministar osvanuti u nekoj privatnoj aferi, a ne koji bi to ministar mogao biti. Čini se da će svatko doći na red, samo trebamo biti malo strpljivi.
Dotle vrtimo uvijek istu priču: odakle pozajmica, zašto je nema u imovinskoj kartici, kako je procijenjena imovina, kako je ministar dobio tako povoljan kredit...?
Imovinske kartice
I opet se potvrđuje da su imovinske kartice vrlo efikasan instrument za kontroliranje političara, pa čak i za njihovo smjenjivanje. Nije stoga nikakvo čudo da se Andrej Plenković zadnjih par godina toliko trudi osakatiti i uškopiti Povjerenstvo za spriječavanje sukoba interesa, najprije kroz izmjene zakona, a onda i kroz otvoreni bojkot njegova rada.
To je postalo pravo bojno polje javnosti i političara.
Ova priča s Kujundžićem potvrđuje i ono što je već postala narodna mudrost, da se političari, naročito ministri, evidentno bogate čim dođu na funkciju i na vlast. Odjednom ispadaju stanovi, kuće, apartmani, zemljišta, ušteđevine, pozajmice, krediti, crni mercedesi...
I uvijek je u imovinskim karticama imovina manja nego u stvarnosti.
Danas ministar Kujundžić tumači kako je sve u njegovoj imovini čisto, kao što Plenković ponavlja uvijek istu rečenicu da će se naći s ministrom da bi zajedno vidjeli u čemu je problem. Kao da nismo sve to čuli već ranije. Recimo, od Lovre Kuščevića koji nikada nije priznao da nešto nije bilo u redu s njegovom imovinom i imovinskim karticama. I od premijera Plenkovića koji je tvrdio kako nema ničeg spornog u tim slučajevima.
Pa je Kuščević na koncu ipak napustio Vladu.
Državna propaganda
Zato je ministar Grlić Radman možda u pravu. Zašto bi mediji pratili ono što je u HDZ-ovoj Hrvatskoj zapravo uobičajeno, da ne kažemo normalno, kad se mogu diviti njemu i Plenkoviću kako vode Europsku uniju?
Bolje da slijede državnu propagandu, nego da otkrivaju prljavštine ministara ili, recimo, pišu kako Hrvatska pada na ljestvici indeksa korupcije, ili kako je gruntovnica u kolapsu, ili kako je Plenkovićev partner Milan Bandić jučer bio na suđenju, ili kako se obiteljskim nasilnicima na sudu daju uvjetne kazne...
Uostalom, i Grlić Radman morao je svojedobno objašnjavati svoju pozamašnu imovinu, pa i činjenicu da je tvrtka čiji je on bio veliki dioničar od Bandićeva Zagreba bez natječaja kupila građevinsko zemljište za 29 eura po kvadratu.
Kako onda njemu ne bi bilo bolje da se mediji dive ministrima, umjesto da ih propituju?
Ionako neće još dugo...