Da si me prije dva mjeseca pitao koji mi je idealan budući životni scenarij nakon faksa, vjerojatno bih kao i puno drugih ljudi na ovome svijetu odgovorila onim univerzalnim ljudskim nedosanjanim snom: „Da mogu cijeli život ležati pod palmama i ne raditi ništa, da me dvije osobe s lijeve i s desne hlade divovskim lepezama, a treća mi donosi koktel.“

Onda sam tako, ležeći neko vrijeme pod palmama, shvatila da mi ljudi nismo ni stvoreni za taj nedosanjani san, barem ne na duže od mjesec dana koliko ti treba da ti taj isti san dosadi. Jednako onako kako smo nakon mjesec dana jedva čekali da školski praznici završe.

Jer smo stvoreni za akciju, za suradnju s drugim ljudima, za produktivnost, stvaranje i kretanje prema nekom boljem danas.

I jer smo bića napretka i, ako ćemo biti iskreni prema sebi, baš i nema tog cjeloživotnog ležanja pod palmama koje može nadomjestiti onaj osjećaj zadovoljstva koji imaš kada ostvariš neke svoje male pobjede. Pa će jednog dana i leći pod palmu i srknuti koktel imati nekog smisla.

Ponekad, kao i svi ljudi zdravog razuma, imam osjećaj odgovornosti prema ovom odraslom svijetu. A sve što trebam u takvim trenucima je prisjetiti se koliko je sve imalo više smisla dok nas još nisu naučili secirati svaku misao i odluku. S 12, 13 i 14 godina mogla sam paralelno ići u redovnu osnovnu školu i uz nju u glazbenoj školi koja je 25 kilometara dalje polagati po dvije godine klavira i solffeggia u jednoj, uz to dobiti nagradu najbolje učenice svoje generacije i zlatnu medalju u turniru iz nogometa za koji imam dvije lijeve. Nije me spriječilo ni to. Sada, deset godina starija i tobože pametnija, da se moram upustiti u to u što sam se upustila kao dijete, imala bih milijun pitanja o tome što će biti ako sve to ne bude išlo i ako ne budem imala dovoljno vremena.

Znate koliko sam tada imala pitanja? Niti jedno. Činilo se skroz logičnim ići za onim što me veselilo, a za vrijeme ćemo lako.

I to je više manje sve što mi treba da me podsjeti na to da je život voljan surađivati s nama u svemu što smo naumili, ali samo onda kada smo i mi voljni poduzeti makar i najmanji korak i jednostavno - krenuti. Ako želiš bolju figuru, kreneš vježbati i bolje se hraniti. Ako želiš igrati nogomet, priključiš se nogometnoj ekipi, čak i ako imaš dvije lijeve kao ja. Ako želiš biti mudriji, kreneš više čitati. Ako želiš biti voljeniji, kreneš više voljeti. Ako želiš poboljšanje oštećenja sluha, odeš u Neuroth slušni centar na pregled i po slušni aparat, jer poboljšanje kvalitete života uvijek je samo jedan korak od poduzete akcije.

Jer ako želiš bolje sutra, kreneš na njemu raditi danas, svjesno.

Bez previše razmišljanja i seciranja, samo prateći logične korake koji te prema tamo intuitivno vode. Stvari možda uvijek i ne padaju s neba, ali postoje prilično jasni koraci kako doći do njih.

U toj simbiozi, kada načiniš taj prvi korak prema nekom boljem danas, ono što znam je da život prije ili kasnije mora dati neki odgovor. Da, lakše je sjediti pod palmama i ne raditi ništa, ponekad i prijeko potrebno. Ali ljepše je raditi stvari zbog kojih postojiš i činiti svoj svijet ljepšim u svim mogućim aspektima i vjerujem da smo negdje duboko u sebi svi svjesni toga. I ljepše je jednoga dana moći sam pred sobom pokazati prstom na ono što si prošao u životu i na ono što si od njega napravio hodajući prema nekoj svojoj boljoj stvarnosti koja možda neće doći sama od sebe, ali doći će ako se prepustiš i od nje nikada ne odustaneš.

Drugi par rukava je to što mi od života očekujemo dobitak na lutriji, a najčešće nismo niti uplatili listić. Za početak uplatimo samo već jednom te neke svoje listiće. Za ostalo ćemo lako.

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.