Sjedim za stolom, glava me ubija od previše sunca i pritiska (danas se u Zagrebu stvarno ne može disati), oči peku jer danas nije dan za leće, osjećam se psihički iscrpljeno od gomile informacija koje upijam zadnjih nekoliko dana.
Krenut ću s ovim posljednjim napisanim; gomila nepotrebnih informacija. Toliko smeća je u medijima trenutno i jedini muškarac koji nas sve trenutno zabavlja je Gazda i njegov veličanstven pad. S jedne strane ljudi se tome vesele, drugi koriste situaciju za medijsko eksponiranje. Pretpostavljam da nema osobe koja je umrežena i svakodnevno se informira, a da su joj te informacije promaknule.
Stvorio se takav pritisak da imam osjećaj kao da Dotični ima ikakve veze sa mnom, točnije da mi se (i ne samo meni, svima nama u Lijepoj Našoj) pokušava isprati mozak kako ova situacija ima ikakav utjecaj na naše privatne živote. Nažalost, ima na one ljude i njihove obitelji koji su poslovno vezani uz The Kompaniju. Pokušava nam se gomilom informacija isprati mozak da ne razmišljamo globalno, da mislimo da smo ovce koje su zapele tu gdje jesu i jedino ako nas Gazda udari štapom po guzici da ćemo tako napredovati.
Prije nekoliko tjedana napisala sam tekst Koliko uložiš, toliko ti život vrati koji je izazvao burne reakcije jer sam se usudila razmišljati izvan okvira. Nekome izvan okvira, meni je to moje standardno mišljenje. Priznajem da nekad svjesno idem sama protiv svih, ali i za to me sve češće zaboli jer nisam tu da podilazim društvu ili pojedincima po cijenu čitanosti. Niti pišem da me svi tapšaju po ramenu kako sam super.
Jučer/danas, ne znam točno, pročitala sam Ninin tekst Nisi special snowflake koji je ubrzao moj tok misli o uspjehu, neuspjehu, ladicama i strahovima. Ne mislim da sam posebna, ne mislim da sam natprosječna, ali mislim da imam muda. A u čemu je onda problem?
Problem je u tome što su me svjesno ili nesvjesno sustigle neke ladice, one blogerske. Koji je idući korak? Je li ovaj blog dovoljno dobar? (Nije, jer u mojoj glavi ima toliko prostora za napredak…) Ako blog nije dovoljno dobar, u kojem smjeru krenuti? Početi pisati knjigu? Potpisati ovaj ugovor? Potpisati onaj ugovor? Gdje se vidim za godinu dana? Zašto ne nabavim psa? A mačku? Gle, ovo je dobar naslov novog teksta – zapiši ga! Kad ću počet učit? A što je s onom medijskom objavom? Moram počet trčati, leđa mi pate. Je li ovo dobra ideja za novi tekst? Što ako uspijem? Što je za mene uspjeh uopće? Hoću li stići na okupljanje za petu godišnjicu mature? Što da uopće obučem?
…i tako sam došla do psihičkog burn outa zbog kojeg se pitam koji mi je … Neću psovat, ali nisam daleko od toga.
Sama sebi postavljam pitanje je li gori strah od uspjeha ili neuspjeha? U mom slučaju postoji jedan intuitivan osjećaja kada znam da nešto ide u dobrom smjeru, a kad znam da ide onda mi dođe slabo, uhvati me mučnina jer duboko u sebi znam da je ispravno, da je to TO.
U ovim trenucima me isto hvata mučnina jer sam na onom prijelaznom razdoblju kada točno znam tko sam, što sam, gdje idem i kako želim da moj život izgleda sutra, prekosutra, za deset godina. I zbog toga me više ‘strah’ nego neuspjeha. Jer znam da neuspjeh nije opcija, ne kad sam tu gdje jesam i kad sam morala proći sve što sam prošla da bih bila ovdje. A jednako dugačak put me čeka za ono što želim ostvariti…
I tako meni prolazi produktivno neproduktivan ponedjeljak popraćen glavoboljom, planiranjem, organizacijom s osjećajem zahvalnosti jer imam vas koji me čitate…
Svi smo ljudska bića kojima dođe svega preko glave, ali što je alternativa – odustati od sebe, od života?
Nema alternative. Internet bi rekao: SAMO JAKO!
A sad idem pogledat koju epizodu Narcosa, pa nek ide život!
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.