Ujutro se budim sama od sebe jedino kada nešto ne štima pa radije odabirem biti bez bure u glavi i s nimalo glamuroznim, instagramskim, filmskim, nazovi-ih-kako-god-želiš jutrima, nego s ometanjima i šumovima u kanalima koji spajaju mozak i dušu i šalicom čaja u ruci u šest i trideset. Neke se stvari jednostavno nikada ne mijenjaju.
Ustanem se najranije u osam i najkasnije u devet pa sjednem za laptop i krenem raditi. U Wordu već nekoliko mjeseci stoji otvoren dokument pod nazivom „Što žene žele“ i moli me da ga dovršim ili barem zatvorim i pustim na miru. Ja nikada ne gasim laptop.
Riječi sam, zbog gomile obaveza i hrpe nagomilanog stresa u tijelu i glavi, odlučila ostaviti sa strane. Barem kada se radi o riječima koje dolaze iz mojih prstiju. Tuđe sam misli, što idu preko prstiju na (virtualni) papir, čitala redovno. Iznenađujuće je što pauza od dva mjeseca može učiniti riječima oko kojih sam se trudila tri godine, rekla sam sebi u sebi dok sam lagano tonula u san. Činjenica da jedno pogrešno skretanje može sjebati stotine poštivanja prometnih znakova na putu do cilja naglo me razbudila. Cijeli se život svim snagama trudiš postati to nešto i samo jedan zajeb može te vratiti na početak. Ili se sve ipak događa s razlogom? Recite to samohranoj majci koja je ostala bez posla nedugo nakon što joj je muž poginuo u prometnoj nesreći.
Ovo nije osvrt na kratke priče Rumene Bužarovske, ali u njima ćete pronaći slične scenarije. I dok sam u njezinim pričama pronalazila razlog za smijeh i razlog za pisanje, u idućem bi mi se trenutku okrenuo želudac.
Toliko je žena koje šute. Šute dok žive živote koje bismo poželjeli samo onima koji siluju pa ostanu na slobodi. Šute dok ih tuku, dok ih gledaju u lice i lažu, šute dok ih pljuju odmah nakon što im rode djecu i šute iako su u pravu. Iako imaju pravo ne šutjeti, šute i trpe. I što to onda žene (ne) žele?
Ne žele ti roditi djecu, pa ih same odgajati. Ne žele mirisati parfem kolegice, koja odavno nije samo kolegica s posla, dok razvrstava njegove majice iz košare s prljavim vešom. Ne žele da ih se ne pita gdje i kako se troše pare. Ne žele da ih se ponižava pred prijateljima koji isto to rade svojim ženama. Ne žele čuti da je kasno vratiti se na fakultet, jer tko će čuvati dvoje djece? Ne žele da postane dosadno samo zato što je on našao zabavu sa strane. Ne žele se osjećati loše ako su pomislile na zabavu sa strane jer su razgovori i seks postali poput blagdana. Jedva ih dočekaš, a onda samo čekaš da već više prođu.
Žene ne žele da ih šef lupa po guzici. Djevojke ne žele da im se viče na ulici samo zato što nose usko. Djevojčice ne žele da ih se vuče za kosu, jer i djevojčice znaju da se nasiljem ne izjavljuje ljubav. Djevojčice, djevojke i žene nekada neće znati što točno žele, no sve će one sigurno i uvijek znati da ne žele nasilje, da NE uvijek i isključivo znači NE te da nikada niti jedna od njih nije tražila da je netko siluje.
Jedno je skretanje dovoljno da si sjebeš život. Jedna kriva procjena i sve je otišlo u tri lijepe. Jedna godina, nekada jedan mjesec, i brak se pretvori u nešto od čega se ujutro budiš s grčem u želucu. Jedan kreten, ili njih sedmorica, i život ti se pretvori u pakao. A u tom paklu stanuje još tisuće djevojčica, djevojaka i žena koje svoju priču možda nikada neće ispričati naglas. Ne znam za vas, no za mene će knjiga „Moj muž“ postati obavezna literatura kojoj ću se uvijek vraćati kao pojedinim lektirama. Da me sjeti kakav život ne želim. Da me natjera da glasnije i bolje pričam o stvarima o kojima neki šute. Da mi pokaže da kraj (svoje) priče uvijek kreiram sama.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.