Recite vi šta oćete (što hoćete, gospođo Vlasta), ali svima bi nam dobro došlo barem malo ovog samopouzdanja koje ima Kolinda kad uzima mikrofon u ruke da otpjeva nešto. Ili samopouzdanja koje imaju “dizajneri” Bandićeve torte. Svijet bi bio puno bolje mjesto kad bi oni koji nikad “nesumljaju” u sebe dobili zrno sumnje, a ovi koji sumnjaju u svaki svoj korak postali malo manje samo kritićni šalim se gospođo Vlasta, šta vam je.

Bilo bi lijepo, ali neće se nikad dogodit, nečese.

Znate li da postoje ljudi koji kažu “samopouzdalje”?

Ako niste znali, sad znate, a znate li i da postoje ljudi koji kažu “spavalje” - za spavanje, jel.

Dimljaćar.

Snjeg.

Presijednica. Ljepo. Pijeva.

Najbolje da nitko nikad ne prizna da su profesori i učitelji temelj društva, da pregovori traju zauvijek, da više nikad ne bude škole i da Hrvatska postane zemlja s najvećim samopouzdaljem na svjetu, na cjeloj kocki zemaljskoj.

Znate li da postoje žene koje PIJU vaginalete?

Normalno da postoje, pa to su tablete, a tablete se piju, jednom će u usta možda probat nagurat i tablet.

Ovo možda zvuči kao karikatura, ali i mjesec dana bez škole u 2019. zvuči kao karikatura pa smo svejedno tu.

Uglavnom, vedrije teme.

Vjeronauk.

Šalim se, ne pada mi na pamet.

Neki dan sam osvijestila jednu jako glupu naviku koju imam.

Mislim, imam ih preko dvjesto (ili dvjesta, kako bi rekli na hrvatskim kunama), ali ova mi je zapela za oko tijekom vikenda i mislim da ju imaju i mnoge druge žene.

Dolazili su mi gosti, što znači da sam morala pospremit stan da se barem približi standardima koje Kisele gospođe na internetima imaju za (tuđe) stanove - i jesam. Pospremala sam skoro cijeli dan i uživala.

Ne znam koliko mi se sviđa to što me pranje podova smiruje i što me veseli ribanje kade, ali lijepo je da barem po nekim točkama zaslužujem Domovnicu - ne moram valjda objašnjavat da postoje ljudi (glasači) koji misle da žena koja ne voli pospremat nije prava žena ni prava Hrvatica. Ne moram.

Ne zaslužujem ju po puno drugih točaka, doduše, ali to nije tema današnjeg monologa u koji se svako toliko ušulja gospođa Vlasta.

Uglavnom, moja glupa navika.

Svaki put kad mi dolaze gosti, uz standardno pospremanje, postoje i neke stvari koje skrivam.

Nije droga, nisu ni migranti - ja u podrumu mučim samo nekoliko starih reketa koje sam trebala bacit još u vrijeme kad je prva asocijacija na riječ Justin bila “Timberlake” - nisu ni glave ilegalno ulovljenih životinja, ni sestre u zamrzivaču i ostali hrvatski hobiji.

Skrivam stvari koje ne bi trebala skrivat.

Radim to od djetinjstva - na primjer, kad god bi u stan dolazio majstor, mama bi meni i bratu naredila da uklonimo veš.

“Maknite to da se ne vidi.”

Gaće su bile glavni problem, ni čarape nisu imale status predmeta koji je lijepo izložiti, a problem je generalno bio i u ostalom vešu jer nije lijepo sušit veš kad ti netko dolazi u stan.

Pritom moja mama nije Monica iz Prijatelja, nego ju je uvijek nekako smetao veš i ideja da ga netko drugi gleda.

Otkad živim sama, ne skrivam veš jer nemam ništa protiv da ljudi znaju da nosim gaće i da ih perem.

Upravo sad se u tramvajima i ostalim verzijama javnog prijevoza nalazi hrpa ljudi kojima bi prizor čistih gaća mogao dati dobru ideju.

Ne skrivam veš, ali skrivam druge stvari.

Mokri toalet papir. Pomisao da ga netko vidi u meni iz nekog razloga izaziva anksioznost, pa ga stavim u ormarić.

Ulošci. Od njih imam traumu iz djetinjstva.

Bila sam sedmi razred, vraćala sam se iz dućana i na putu do doma srela frenda iz razreda. Bio je s još jednim dečkom, a ja sam u ruci imala vrećicu s ulošcima.

Stavila sam ju iza leđa dok sam pričala s njima jer nisam htjela da ih vide. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da je to bolja opcija.

Kad smo se rastajali, laknulo mi je jer sam uspješno sakrila svoju “sramotnu” vrećicu; olakšanje je trajalo samo sekundu, jer je moj frend iz razreda pitao:

“Kaj to imaš, uloške?” - nakon čega su se obojica nasmijala kao što se desetogodišnji klinac smije kad netko iz razreda skupi hrabrosti da na kiosk ode kupit hhh *kondome* hhh.

Bilo bi lakše da sam samo rekla Beavis i Butthead.

Vratila sam se doma s licem boje ajvara i potvrdom da je uloške uvijek bolje sakrit.

Istu ideju je imala i moja frendica u srednjoj kad je usred sata molila da ide na wc.

Netom prije je uložak ugurala u Martu (cipelu, za slučaj da je netko pomislio da je Marta osoba- ljudi su svakakvi, piju vaginalete).

Pet minuta kasnije se vratila u razred, a 20-ak minuta kasnije, odmah poslije zvona za odmor, na školskim hodnicima ju je dočekao veseli trač:

“Vidio sam Anu kako stavlja čokoladu u Martu (i dalje cipela) i ide ju žderat na wc.”

Ulošci su bili ljubičasti, čokolada je bila ljubičasta, a Ana je bila ugodno popunjena cura, što je školskom detektivu koji je promatrao Anin put do wc-a bio dovoljan razlog da zaključi da ima čokoladu u čizmama.

I Ani je to i dalje bila draža verzija nego priča o ulošku - verzija s čokoladom je smiješna, verzija s uloškom je nelagodna.

Ja ih isto skrivam - ne u čizmu, ali sakrijem ih. Mislim da ih sve žene sakriju. Ili barem većina. I većina nas u javnom wc-u pokušava stišat zvuk odljepljivanja uloška s omota. I nedo Bog (ne d’o, Vlasta) da otvoriš torbu na blagajni i iz nje ti viri uložak.

(E ovo neće bit gadna kolumna, I promise).

Da pitaš ženu što bi prvo pokušala pokupit da joj se rasipa torba po cesti, mobitel i novčanik bi bili na prvom mjestu, ali samo zato što ti razum nalaže da to prvo pokupiš jer ti srce nalaže da pokupiš tampon ili uložak ili mast za čukljeve.

Kad ideš na put i dijeliš sobu s ljudima koje ne poznaješ najbolje, spakirat ćeš te uloške tako da nisu prva stvar koja je vidljiva kad otvoriš kofer.

(joj sad sam se sjetila da će mi nakon ovog u inboxu bit najezda žena koje misle da imaju magisterij iz znanstvene discipline “menstrualna čašica” - good for you, not for me, nemojte me)

Ja sam se po tom pitanju malo dovela u red pa mi je sad potpuno svejedno hoće li netko znat da koristim uloške, ali i dalje imam problem s jednim proizvodom koji i dalje imam potrebu sakrit.

Gelovi za intimnu njegu.

Ako ne znate što su gelovi za intimnu njegu, to objašnjava zašto pojedini ženski wc-i imaju bouquet koji podsjeća na ujušak od močvarnih voda.

Ali realno, puno žena ne zna.

Ili nezna.

Nedavno sam upoznala curu od 35 koja NIKAD nije bila kod ginekologa jer joj “nikad nije bilo ništa.”

Jer je reproduktivno zdravlje Schrodingerova mačka, što je pogrešna analogija ali gospođa Vlasta nam se dugo nije naljutila pa ju moramo malo animirat.

Toj bi curi (ženi) možda, kao i ljudima iz tramvaja, baš dobro došlo da kod nekog vidi gel za intimnu njegu.

Kod mene neće, nema šanse.

Nedavno sam bila na putovanju s frendicom s kojom nisam toliko bliska i imala sam osjećaj da ga moram maknut (sakrit) iz tuš kabine kad završim s tuširanjem. To i žilet - normalne stvari za koje mislim da su malo “neprimjerene” da bi ih drugi gledali. Četkicu za zube ne skrivam, a jednako je normalna kao i žilet i gel za intimnu njegu.

Prvi dan sam ga sakrila, drugi dan nisam jer sam se sjetila da je to jednako normalno kao i uložak u torbi, ali svejedno, zašto se morao uopće dogodit taj prvi dan?

Ne znam jel mi to ostatak traume otkad su me Beavis i Butthead posramili zbog uložaka pa sam počela slagat popis drugih “nelagodnih” stvari, ali znam da je u svakom slučaju glupo i nepotrebno.

Trebalo bi bit normalno da žena ne pocrveni kad joj se u torbi nazire uložak i da cura u školi nema osjećaj da ga mora gurat u Martu (osobu) jer su to stvari za skrivanje.

(Skrivalje)

Ne znam jel i druge žene imaju taj osjećaj, osijećaj, osječaj, ali čini mi se da bi mogle.

Uglavnom, ta me iritantna navika opet pokušala odvuć u svoj nepotrebni mrak.

“Stižu gosti, sakrij gel za intimnnu njegu na kadi, sakrij mokri toalet papir, sakrij onu jednu čokoladu koju ne želiš podijelit s njima jer si đubre” - i nisam sakrila ništa. Osim čokolade, naravno da sam ju sakrila.

Ostalo nisam htjela.

Pa nije me sram što brinem o sebi i što koristim normalne stvari.

Želim da to vide.

Vjerojatno će im bit svejedno.

Možda će im bit drago.

Možda će prvi put u životu saznat da to postoji.

Možda bi wc-i manje podsjećali na ujušak od močvare da svi ponosno izlože svoje normalne higijenske stvari koje skrivaju.

Možda bi bilo manje žena koje piju vaginalete.