Na kraju onaj famozni tenk ipak nije bio iz Vukovara.

Premda nije još uvijek jasno što je vojni tenk radio ispred stadiona Marakana u Beogradu, ukrašen zastavom Crvene zvezde uoči kvalifikacijske utakmice za ulazak u Ligu prvaka. 

Kažu da je dovezen sa smetlišta negdje u južnoj Srbiji, da nema motor i nije nikakav ratni suvenir. Tenk je valjda trebao biti navijačka maskota, podstrek nogometašima u pohodu na Ligu prvaka, iako nije trebalo mnogo da se taj tenk shvati kao provokacija, naročito u Hrvatskoj.

Bilo je onih koji su čak zazivali Milorada Pupovca da se očituje o toj provokaciji.

Cvijeće i leševi

Prije trideset godina tenkovi su se iz Beograda ispraćali cvijećem, vraćali su se kao gubitnici nakon ratnih poraza, a sada služe kao navijačke maskote. Je li krug zatvoren ili je mit konačno razbijen?

Primjer drugi.

Prije par tjedana u medijima je izašla informacija da je Lovro Kuščević, bivši ministar i politički tajnik HDZ-a, u svojoj kući koju je iznajmljivao turistima na kaminu držao sliku poglavnika Ante Pavelića. On se branio kako je to slika njegova "djeda ili pradjeda", nije se mogao odlučiti kojeg je to od rodbine izložio svojim gostima, a publika je mogla na osnovu objavljene fotografije odlučiti je to poglavnik ili nije.

Svejedno, Kuščevića se ipak doživljavalo kao osobu koja bi ipak prije stavila Pavelića na svoj kamin, nego djeda ili pradjeda.

Što je zajedničko ovim slučajevima?

Zajedničko je to da se još uvijek njeguju isti oni mitovi koji su u različitim, ali opet nekako povezanim povijesnim razdobljima, Srbiju i Hrvatsku odveli u propast.

Razaranje i patnja

Tenkovi koji sada ponovno poziraju na beogradskim ulicama nisu samo donijeli smrt i razaranje narodima bivše Jugoslavije, već su i donijeli ratne poraze Srbiji. Donijeli su uništenje i patnju samoj Srbiji i njezinim građanima, a ne samo Hrvatskoj, BiH ili Kosovu.

Zašto bi sada netko ponovno izvukao te tenkove i umjesto cvijećem ukrasio ih zastavom nogometnog kluba?

Ne samo da se time sport povezuje s potpuno neprimjerenim i neprikladnim ratnim motivima, već se i perpetuira mit o ratničkoj naravi srpskog naroda koji je vjerovao da će na JNA tenkovima ovladati ostacima razbijene Jugoslavije, da bi na koncu uništio živote i Srba iz Hrvatske, BiH, pa i šire.

Tenkovi su išli u "pomoć" Srbima u Hrvatskoj, da bi se s tim tenkovima i sami Srbi bježali iz Hrvatske.

S druge strane, buđenje i afirmiranje Nezavisne Države Hrvatske kao "povijesne težnje hrvatskog naroda za svojom državom" - ne samo kroz Kuščevićeva "djeda ili pradjeda", već i kroz pozdrav "Za dom spremni", znakovlje, povijesni revizionizam i afirmaciju ustaštva - predstavlja novo povezivanje Hrvata sa zločinačkim, kvislinškim, genocidnim i rasističkim režimom.

Taj režim je, poput srpskih tenkova iz devedesetih, na koncu doživio poraz, ostavivši krvavo nasljeđe hrvatskim narodu od kojeg se on morao godinama prati i zbog njegove politike opravdavati. 

Zašto bi netko sada ponovno afirmirao Pavelića i njegovu ustašku tvorevinu? Zašto bi se netko divio ustašama i poglavniku?

Pavelić je pobjegao

Oni ne predstavlju pravo hrvatstvo, ne simboliziraju ratne pobjede, ne asociraju na hrabrost i pravednost, i nipošto niti zaslužuju da se njihova uspomena veliča na kaminima ili zidovima ili kroz postrojbe Domovinskog rata. Naročito uz sliku partizana Franje Tuđmana.

Pavelić je, uostalom, pobjegao od svog naroda. Baš kao što su na koncu srpski tenkovi bježali iz Hrvatske i BiH.

Zašto bi netko u Srbiji, naročito oni koji u ratu nisu ni sudjelovali, zazivao povratak tenkova na ulice?

I zašto bi netko u Hrvatskoj, zasnovanoj na antifašizmu i očuvanoj zahvaljujući pobjedi partizana, zazivao povratak ustaša?

Tenkovi u Srbiji simboliziraju poraze, a ne pobjede, baš kao što Pavelić u Hrvatskoj simbolizira sve ono čega se hrvatski narod mora odreći. 

Srbi su mogli dosad shvatiti da im tenkovi nisu donijeli nikakvu sreću (iako je Zvezda ipak prošla u Ligu prvaka), a Hrvati da im ustaštvo nije ostavilo ništa osim sramote, poniženja, poraza i krvavog nasljeđa.

Ipak, nacionalistički mitovi su tu da ostanu, ako ništa drugo, onda zato da bi održavali na životu nacionalističke režime. 

Ili da podgrijavaju mogućnost da se za par godina krene ispočetka. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.