U četvrtak sam održala posljednju prezentaciju na jednom od kolegija na fakultetu. To popodne sam iselila iz Osijeka, a danas navečer selim u Zagreb. Presretna sam što će se napokon ostvariti jedna od stvari o kojoj sanjam već četiri i pol godine, a to je da ću biti sa svojim dečkom, da ćemo plaćati jedne režije, da ćemo nedjeljom putovati u istom smjeru, a ne stiskati usnice i čekati idući vikend, a vezu preko tjedna održavati pozivima i porukama.

Imalo je i to svoje čari. Prošli smo toliko toga u posljednje četiri godine da nisam ni na trenutak sumnjala u opstanak veze zbog malene udaljenosti. No to preseljenje, jedan stan, jedan krevet i ruter za internet znače još nešto – izlazak iz sustava, ružičastog balona zvanog fakultet i koračanje u „odrasli“ svijet.

Zašto je odrasli pod navodnicima?

Zato što već osam godina radim. Ne na stalni ugovor, ne na fiksnu plaću, ali sam s 15 godina prvi put radila na moru – prodavala krofne. Nakon tog su uslijedila ljeta gdje sam prodavala sladoled, konobarila, radila na slušalicama i na blagajni. Već nekoliko godina radim kao freelance copywriter, pišem tekstove za vinske etikete,  za promo video zapise, opise za fotografije na društvenim mrežama, komuniciram s ljudima kojima se sviđa stranica koju vodim, pisala sam za dva portala, provela pola godine u agenciji gdje sam radila kao marketing asistent i u konačnici otvorila svoj blog. Svaki od tih poslova naučio me baš puno toga i upoznala sam hrpetinu različitih ljudi koji su me nečemu naučili.

Osim što sam svašta naučila, zarađivala sam, pretraživala poslove na kojima bih možda bolje zarađivala, a nekad sam toliko volontirala i radila na projektima udruga na faksu da nisam stigla raditi „za novac“.

 Kad si student:

• Možeš raditi, a i ne moraš jer tvoj primarni cilj je završiti fakultet i prvenstveno si student, a onda, ako stigneš, radi  – kaže svaka mama studentu koji nađe posao pa malo zapostavi fakultet.
• Jedeš juhu, meso, prilog, salatu i kolač za 8 kuna u menzama. Poznajem ljude koji su tijekom pet godina fakulteta imali samo jednu malu tavicu kako bi si s vremena na vrijeme napravili jaja + veliku džezvu za hektolitre jake turske kave.
• Lako napuštaš poslove jer uglavnom ne radiš poslove u struci. Studiraš pravo, medicinu, ekonomiju, kulturologiju, fiziku, strojarstvo, kemiju, ali radiš svakakve poslove da si pokrpaš budžet – trpiš psovanje matere i ćaće na slušalicama gdje pokušavaš uvaliti pretplatu, radiš kao animator na moru preko ljeta, ideš u metlice, konobariš tijekom godine u prijateljevu kafiću, radiš administrativne poslove u nekom uredu.
• Možeš tražiti da te netko potpiše na predavanju pa ćeš se ti iskupiti idući tjedan i ostaneš spavati pod toplim pokrivačem koji sat duže.
• Odlaziš na spavanje daleko iza ponoći, nevezano budiš li se u 7 ujutro ili si možeš priuštit spavanje do 10
• Imaš izliku kad god te netko pita zašto si ne zaradiš novce da si kupiš nešto za čime žudiš – ne stignem, na faksu sam po cijele dane ili pišem seminare i učim za ispite.

I onda, nakon tri, pet ili više godina izađeš iz tog sustava. Nadaš se da ćeš naći posao u struci, čupaš se za kosu jer nema toliko objavljenih natječaja, strah te da će prednost imati netko čiji je tata dobar s direktorom ili sve ide preko HDZ-a, za osam kuna ćeš ručati jedino ako ćeš jest u pekari, trebao bi naučiti nešto kuhati da imaš ručak za par dana, ne možeš se dvoumiti oko odlaska na predavanja jer „moraš“ na predavanja, moraš otići spavati ranije da bi mogao funkcionirati cijeli idući dan i na kraju – raditi moraš jer ti oko 15. svaki mjesec stignu režije u poštanski sandučić.

Sutra službeno krećem s traženjem posla. U jednom trenutku me bude jako strah da se neću moći nigdje zaposliti, da neću naći posao u struci, da ću raditi za jako malu plaću, a u drugom trenutku budem sigurna da će se isplatiti sve što sam dosad radila i da ću se uspjeti zaposliti u području u kojemu bih se htjela ostvarivati. Onda se dogodi još nešto što je u isto vrijeme jako lijepo, ali i zastrašujuće, a to su očekivanja.

Često kada pričam s ljudima koji me poznaju, kažem da mi je nevjerojatno koliko sam u isto vrijeme sretna i uzbuđena, ali i preplašena i tjeskobna, koliko mi glava zna biti u neredu zbog svega što me čeka. Većina takvih razgovora završi s rečenicom

Bar se za tebe ne sekiram, nakon toliko svega što si radila, naći ćeš posao i prije nego što misliš.

Lijepo je vidjeti da ljudi vjeruju u tebe i da su svjesni koliko si godinama radio svašta i trudio se, a s druge strane osjećaš veliki pritisak, ali i odgovornost kad vidiš koliko svi vjeruju u tebe. Upravo zato sam izdvojila neke od strahova koje je nekoliko ljudi podijelilo sa mnom. Većina od njih je trenutno zaposlena, no izlaskom s faksa su dijelili poprilično slične strahove.

I. je završio elektrotehniku. Kada je završio fakultet i izašao iz te rutine, počeo je strahovati što dalje. Našao je posao nakon dva tjedna u tvrtki u kojoj je za vrijeme fakulteta odradio praksu. Nakon završetka faksa im se javio da traži posao i dobio priliku za radom gdje još uvijek zadovoljno odlazi na posao svaki dan.

Za vrijeme faksa bilo je mogućnosti preskočiti prvo predavanje pa malo odspavati i nakon sna pridružiti se kolegama svjež i spreman za upijanje novog gradiva. Nažalost, taj benefit se automatski isključi zapošljavanjem. Ako želim odmoran doći na posao trebam ranije leći, što je u ovom užurbanom svijetu često nemoguće.

A. završava psihologiju. Nakon zadnjeg ispita nije znala što ju čeka ni kud će sa sobom, ali je bila sretna što joj život više nije u koferu i što se vraća kući. Uzela je apsolventsku godinu i počela s pisanjem diplomskoga te paralelno pregledavala otvorene natječaje na HZZ-u.

Nije me strah jer imam sreću da volim to što studiram, a psihologija je ujedno i tražena na tržištu rada. Upravo čekam obranu diplomskog i dogovaram posao u državnoj ustanovi gdje sam odradila praksu (nemam vezu). Da mi situacija sa strukom nije povoljna, napravila bih od hobija posao i krenula s nečime jer su mogućnosti zapošljavanja prilično dobre. Nigdje nije bajno, ništa nije savršeno, ali inercija mladih je veliki problem.

M. je završio pravo, a najviše se bojao hoće li biti dovoljno dobar i sposoban za posao koji bi trebao raditi.

Nažalost, u mojoj struci ima previše ljudi na burzi rada pa treba poslati puno prijava za posao, otvorenih molbi i proći puno razgovora za posao. Bilo je nekoliko natječaja za koje sam saznao da su bili namješteni pa ispadneš slon. Kad se napokon zaposliš, misliš da si s fakulteta izašao najpametniji, a onda te ćuši surova realnost da nemaš pojma o poslu i praksi i da moraš sve iznova učiti.

K. je završila medievistiku. Kao da joj nije bilo dovoljno što se osjećala izgubljeno nakon 18 godina školovana, dodatno ju je obeshrabrila žena na HZZ-u koja nije znala upisati njenu titulu i struku u sustav, pa se pitala kako bi joj netko takav trebao pomoći naći posao. Nije radila sedam mjeseci, čekala je stažiranje u muzeju, a onda se otvorilo mjesto u školu. Manji problem bio joj je samo naviknuti se na djecu u osnovnoj školi. 

I. je završila ekonomiju. Tijekom fakulteta je imala izvrsne ocjene, ali je bila jako proaktivna kroz rad u studentskim udrugama, puno je volontirala, a odradila je i stručne prakse u inozemstvu. Stoga ne čudi da je imala nekoliko ponuda za posao prije nego je uopće diplomirala, a najviše se bojala da će donijeti pogrešnu odluku u vezi izbora prvoga posla jer je smatrala da će upravo on odrediti cijeli tijek njene buduće karijere. Dugo nije bila sigurna odabrati posao izvan Hrvatske ili u Hrvatskoj, a ako se odluči za Hrvatsku, prihvatiti onaj u Zagrebu ili Osijeku. Na kraju je prihvatila posao u Osijeku.

Poslodavcima se u pravilu sviđala moja velika proaktivnost tijekom studija. Na intervjuima su me većinu vremena ispitivali što sam naučila kroz rad u udrugama, volontiranja i razne projekte i kako to znanje mogu primijeniti na radno mjesto za koje se prijavljujem. Jedna mi je žena na intervjuu rekla da ne može zamisliti koliko ću raditi kada budem plaćena, ako sam toliko puno radila (besplatno) za iskustvo i stjecanje novih znanja. 

Sve su ovo ljudi koje osobno poznajem. Dolaze s različitih fakulteta i imaju različite interese, ali su se svi snašli.

Uvijek će nekako biti, kažu, a ja se zahvaljujem sustavu što me naučio puno toga i neka bude kako mora.

Držite mi fige!  

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Ivu Mikić pratiti možete na njenom blogu 'Gingeraj', te na Instagramu i Facebooku.