Rukomet je dobio dan odmora. Sve je nekako usporeno u Vršcu ovog zimskog utorka, a hrvatski rukometaši žive u stilu "poso, kuća, birtija". Pri čemu je posao dvorana i trening, kuća hotel na vrhu brijega, a birtija pizzerija nekoliko koraka od hotela. Daleko su od grada, izolirani od svega što se događa, što i ne mora biti loše. Barem su spašeni od Slovenaca, navijača koji ne odustaju. Uglavnom su dobro zagrijani, pomaže pivo i vino. Večeras će ih, kažu, biti više od tri tisuće.

- Neka pobijedi bolji - u prolazu je dobacilo nekoliko njih, uglavnom dobronamjernih.

- Pa dobro, nemojte tako, možda pobijedite i vi, nikad ne znate - odgovorio sam jednome od njih.

Možda bi netko to shvatio kao provokaciju, ovaj Slovenac nije. Doduše, možda nije ni shvatio poruku, bio je u stanju u kojem i nije najvažnije shvatiti sve što se događa oko tebe. No ljudi uživaju, zabavljaju se i pokušavaju od Vršca stvoriti "malu Sloveniju". Nikad nisam čuo ovoliko slovenskih pjesama kao u ovih sat vremena, rekao je netko. Doista, pitanje je da li je u srpskom gradu na granici s Rumunjskom uopće ikad pušteno ovoliko slovenskih pjesama kao u tom kratkom razdoblju u kafiću blizu vršačke dvorane. Apsolutno groznih pjesama, onih za koje ti se čini da se netko dobro zajebava dok ih radi...

S dva boda u džepu, naša reprezentacija puno lakše diše. Atmosfera prema javnosti nije idealna, izbornik u druženju s medijima ne odaje dojam najraspoloženije osobe na svijetu, ali to je ionako malo važno. Bitno je samo da se pobjeđuje, a drugi nastavak priče pod nazivom "Hrvatska pobjeđuje u Vršcu" trebao bi biti emitiran danas od 18 sati. Protivnik je relativno skroman, Slovenija nije ono što je bila prije šest ili sedam godina, no opreza je sasvim dovoljno. Svi su u momčadi i stožeru svjesni da bi svako opuštanje bilo pogubno, jedino je valjda novinarska delegacija navijački optimistična, uvjerena da će Hrvatska ovo lakoćom dobiti. I krenuti dalje, sigurno i suvereno, s dva nova boda na kontu.

Hrvatskih navijača i dalje nema u Vršcu, a ni Srbi nisu posebno burno slavili pobjedu protiv jake Danske. Jedino Slovenci slave. Ne znam što točno, ali slave. I teško ih je poremetiti, vjerojatno im nije ni važno hoće li dobiti ili izgubiti. Važno je samo da je pivo hladno i jeftino. A to u konačnici i nije loš pristup. Njima je super, bez obzira na Špilerove promašene zicere, Zormanova kriva dodavanja ili očajan učinak stanovitog desnog vanjskog Doleneca. Ne znam je li to moj subjektivni dojam, ali.... Taj dečko nosi broj 10, a to je činjenica zbog koje bi se sve desetke ovog svijeta trebale smrtno uvrijediti. Možda griješim, ali obratite večeras pozornost na tog dečka. I nije baš nešto, u najmanju ruku, a u prvoj je sedmorki.

A kad već nema rukometa, ima nevjerojatne srpske gostoljubivosti. Teško je i zamisliti da se ovdje nekome dogodi neugodnost zato što je Hrvat, ovdje čak i policajci zovu runde pića. Da, policajci! Ili milicajci, nije važan naziv, važna je poanta. Naručuju piće, žele se družiti, razgovarati o duhovima rata, prošlim vremenima i budućnosti. Kad te kod nas zaustavi policajac, plaćaš kaznu. Kad te u Vršcu zaustavi policajac, plaća on. Rundu. I jedva odeš kući.

- Ako išta zatrebate dok ste ovdje, samo nazovite - kaže dečko u policijskoj odori ostavljajući broj telefona hrvatskim novinarima.

- Znate, toga vam u Hrvatskoj baš i nema. S policijom komuniciraš uglavnom samo kad plaćaš kazne - kažem novom prijatelju.

- Ovdje se ništa ne brini. Kažem ti, samo zovi ako nešto trebaš - odgovara "milicioner", sa svakim pivom sve bolje raspoložen.

- Valjda neće trebati, ali hvala ti - ponavljam u najboljoj vjeri da će sve do kraja rukometne avanture u "komšiluku" proći bez problema.

- Inače živim u Beogradu, javi se ako budeš tamo - kaže on.

A ja se istoga časa opet prebacujem na rukomet. Eh, da mi je biti u Beogradu... To bi značilo da je Hrvatska u polufinalu. A to bi bio lijep spoj. Hrvatska u borbi za medalje, a ja s novim prijateljem u điru po Beogradu... Ja sam za, još samo da se slože Balić i društvo.

- Onaj vaš Balić... Igrao sam rukomet i imam pravo reći: Nikad u povijesti nije bilo boljeg igrača - još je dobacio policajac, mahnuo i otišao. Ljuljajući se...