Sretan Božić svima koji slave i sretan neradni dan svima ostalima.

Osim ako radite danas, onda jbg.

Nadam se da ste se fino najeli, proveli vrijeme s dragim osobama i uspješno izbjegli razgovor s nedragim članovima obitelji koje sigurno imate.

Obitelj je kao stopalo - ne biraš izgled i uvijek postoji barem jedan prst koji ti ide na živce.

S tim da prste možeš nagurat u čarapu i ne gledat ih, probaj nagurat agresivnu svekrvu u čarapu ako smiješ.

To mi je možda jedan od najdražih poklona u zadnje vrijeme - ne svekrva u čarapi, nego čarape.

To i knjige.

Svake godine im se sve više veselim, a kad sam bila klinka, takvi pokloni su mi bili noćna mora.

Kad smo u školi nakon praznika nabrajali što smo sve dobili, knjige i čarape su bile pri dnu liste hvalisanja jer su bile u kategoriji “lijepo i korisno”, a nama su kao klincima bile zanimljivije druge stvari.

“Igračke su super poklon, korisne stvari su za stare ljude” - tad je svatko iznad 30 već bio JAKO star.

Volim to što nam se s godinama mijenjaju stvari koje nas čine sretnima.

Mislim, ja se i dalje veselim “glupostima”, ali nisam tužna kad ih ne dobijem.

Btw, kad smo kod sreće zbog “gluposti” - Tonči Huljić mi je čestitao Božić.

(Nakon što sam ja njemu poslala poruku, ali SVEJEDNO, šuti).

Da mi je netko kao petogodišnjakinji koja je bila opčinjena njegovim likom rekao “jednog dana će ti Tonči poslat poruku na mobitel”…

… vjerojatno bi rekla ŠTA JE MOBITEL i kad ću ga dobit za Božić?

Tj. “za Božič”, s tvrdim č, jer kao dijete pišeš sve s tvrdim č dok ne naučiš.

Za neke to djetinjstvo traje i danas, ali to su druge teme.

Puno sam stvari (krivo) mislila kad sam imala 5, osim da je Tonči mister Universe i da su 33-godišnjaci malo mlađi penzioneri.

Tipa da ću se udat za svog dečka iz vrtića.

Da je majoneza odvratna.

Da je spavanje popodne kazna.

E i mislila sam da sam otkrila radioaktivnog psa na plaži u Poreču.

Tamo smo ljetovali svake godine, a jednog vrućeg dana, dok me baka vodila po kuglicu sladoleda koja je tad koštala 2 kune, vidjela sam nešto što me prestravilo.

Na prvi pogled običan pas, ali ja sam sa svojih mudrih 5 godina ulovila jezivi detalj koji nitko drugi na plaži nije primijetio.

Nije imao ogrlicu, ali nije zato bio opasan.

Bio je opasan jer je imao GLJIVICE.

Visile su mu s trbuha i mahale dok je šetao plažom.

“Sigurno su otrovne” - pomislila sam i odlučila da moram upozorit ljude koje znam.

Spasit ih od psa s gljivicama jer su vjerojatno zarazne.

Par mjeseci prije toga sam imala vodene kozice i znala sam koliko je grozno imat izrasline po sebi.

“Pazite se!” - opomenula sam nekoliko klinaca (i njihovih roditelja) koje sam srela na putu do svog ručnika.

“Ovdje je neki pas s gljivicama!”

Napokon sam došla do mame i pokazala joj opasnu divlju zvijer koja šeće gljivice po plaži.

To je bio dan kad sam naučila da “ženski psi imaju cice” - mama mi je to objasnila jezikom koji dijete razumije.

Btw, sinoć nisam znala kako se točno, službeno zovu “pseće sise” pa sam pitala frendicu.

Nije ni ona znala, a ovo je njen search history na BOŽIĆ 2018.:

Nakon što sam saznala da nisam otkrila radioaktivnog psa, osjećala sam se dosta glupo jer sam širila dezinformacije po plaži, ali ajde, barem to više nikad nisam ponovila.

Nisam znala, naučila sam, bolje prije nego kasnije.

Sjećam se i dana kad sam naučila da se zapravo uopće nije lijepo penjat na magarca zbog slike.

Bila sam u Meksiku i objavila sliku na magarcu koji je stajao zavezan uz cestu.

Daš dva dolara vlasniku, on ti da šešir i uslikaš se na Instagram magarcu.

Fotogenično, zabavno… i mučenje životinja.

Nisam baš razmišljala, jebi ga, svatko od nas u životu ima stvari o kojima nije razmišljao ili mu nisu pale na pamet iako su trebale.

Hrpa ljudi me napala, neki su mi smireno objasnili uvjete u kojima “žive” životinje koje služe kao scenografija za nečiji godišnji i naučila sam.

Jel sramota da nisam to prije percipirala?

Malo da, ali važno je da sam naučila i da neću ponovit.

Bolje prije nego kasnije.

Dana kad su mi petarde postale glupe se ne sjećam.

Sjećam se koliko su mi bile zabavne kad sam imala 10 (i bila zaljubljena u Borisa Novkovića).

Brat i ja smo ih u tajnosti kupovali u jednom dućanu koji je inače prodavao opremu za ribolov.

Rijetko je koja rečenica za vrijeme zimskim praznika bila uzbudljivija od: “Idemo po petarde.”

Dok je mama na poslu, jasno - ne možemo pred njom posjedovat petarde.

Kupovali smo ono za što smo imali para i UVIJEK je bila kalkulacija.

Ako uzmemo ovoliko piratica i ovoliko žabica, ostat će nam para i za jedan MAGNUM.

Magnum je bio moćan, meni možda i najdraža petarda jer je to bilo najviše što sam se mogla približit liku i djelu Terminatora.

Bacali smo ih u parku, pokraj penjalice, s kapuljačama na glavi jer smo pazili da nas susjedi ne prepoznaju (ipak smo mi mini kriminalci).

Uvijek su postojale neke bande klinaca iz najgorih razreda koji su išli korak dalje i bacali ih u smeće, ljudima pod noge ili u nečije dvorište, ali mi smo bili fini (mini kriminalci).

Btw, neki dan sam gledala priču o 14-godišnjem dečku koji ima proteze umjesto ruku jer se zajebao s petardama - jel imamo u školama satove posvećene razgovoru o tome koliko ozbiljne stvari mogu postat u roku od par sekundi?

To bi bio koristan edukativni materijal.

Protetičke ruke, slike razlijepljenih lica jer je nekome petarda eksplodirala pored oka, kuća koja je nedavno izgorila jer je netko bacio petarde u dvorište i sve se zapalilo…

… i mrtvi kućni ljubimci.

Ne igram se s petardama odavno, ali moram priznat da je ovo još jedna stvar o kojoj nikad nisam razmišljala.

Kad smo pucali, razmišljali smo o tome hoće li nas susjeda tužit mami, eventualno o tome hoćemo li si raznijet ruku jer su parkom uvijek kružile priče o onom jednom dečku koji nema prst, ali nikad o kućnim ljubimcima.

Ja nisam, iako sam imala frendicu koja je imala 4 psa.

Nije mi rekla i nisam imala pojma.

Možda je sramota, ali jbg, nesam školovala.

Tek nedavno sam počela shvaćat koliko je to ozbiljan problem.

I što više čitam, to mi je više neugodno što to nisam znala, skoro jednako neugodno koliko mi je bilo kad sam upozorila ljude na psa s gljivicama.

Facebookom kruži ona statistika koja kaže da oko 5000 ljubimaca godišnje umre od straha prouzrokovanog petardama.

Neki “samo” pobjegnu.

Pa “samo” odlete po auto, ili se u “boljem” slučaju “samo” ne vrate doma.

Pa se nekako svake godine nadam…

… baš kao što su se ljudi na plaži prije skoro 30 godina nadali da sam samo neinformirana, a ne luda kad sam vikala o psu s gljivicama…

… da ljudi to i dalje rade samo zato što su im te stvari trenutno nevidljive i JOŠ ne znaju.

Da sam kao dijete znala da moje veselje od tri sekunde može nekoj obitelji oduzet vjerojatno najdražeg člana, ne bi mi palo na pamet da ju zapalim, kao što mi više nikad neće past na pamet sjest na Instagram magarca.

Možda nisu razmišljali o tome, ali nikad nije kasno.

Ovo su neke informacije o kojima je dobro razmislit.

Životinje čuju puno bolje od nas i buka ih može prestravit.

Boje se, laju, cvile, vrše nuždu po cijelom stanu, kao onaj jedan prijatelj kojeg svi imamo i koji uvijek pretjera na novoj godini. S tim da ovo s kućnim ljubimcem nije nimalo smiješno.

Ponekad sami sebe ozlijede.

Pokušavaju pobjeć jer se žele sakrit od buke.

Neki uspiju.

Neki se trgaju s lajne.

Neki čak pokušavaju skočit kroz prozor, što za mačke možda zvuči kao obični četvrtak i lagana tjelovježba, ali svejedno nije dobro. Ni za njih, ni za pse. Ni za zmije. Zamisli da se zmija odluči bacit kroz prozor.

Pa ti bacaj petarde.

Psi znaju i dobit infarkt.

Zamisli da to nekoj obitelji “pokloniš” za Božić.

Zamisli da je to jedini cimer dedici kojem je ovo već treći Božić bez bakice s kojom je proveo 50 Božića.

Zamisli da nekom umre član obitelji, a kućni ljubimac je član obitelji, bez obzira na to što žele neki referendumi, jer ti voliš slušat BUM.

Malo je glupo, s tendencijom na puno.

Ja ću i dalje u Božićnom duhu ipak vjerovat da ljudi to rade jer nesu školovali posljedice za nečije članove obitelji.

I da će prestat čim saznaju.

A vi koji znate i svejedno pucate uz “boli me kurac” - ne budite petardirani.

Mislite na slabije od sebe.

Realno, pare koje potrošiš na petarde je bolje potrošit na hranu koju ćeš odnijet u neki azil.

Ne čuje se BUM, ali osjetiš ga.

I jedna romantična poruka za sve idiote koji misle da je smiješno bacit petardu u dvorište u kojem je nečiji pas…

Bacite se s balkona, a ne petarde.

Ako vas je ovo “bacite se s balkona” uvrijedilo - vi barem imate izbor, pas koji od straha skoči s balkona nema.

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu. 

Fotografija: Karmen Poznić