Svi se svakodnevno susrećemo s onim standardnim pitanjima poput : ˝Kad ćeš ovo?˝, ˝Vrijeme ti je za ono..˝, ˝Zašto nisi ovako ili onako?˝.

Živimo u vremenu kad je sve toliko ubrzano i iskontrolirano sa smo se i sami uvjerili kako moramo živjeti prema nekoj predefiniranoj šabloni koja se od nas očekuje pa zaboravljamo što je ono što zbilja želimo.

A ono što zbilja želimo i nastojanje da to ostvarimo bi trebao biti jedini pravi put ka sreći. A možda sam i u krivu...

Baš zbog te društveno nametnute filozofije života svi prebrzo odrastamo, tj. glumimo da smo odrasli kako bi bili ˝normalni˝. Djeca su najiskrenija i najsretnija. Bar bi tako u nekom idealnom svijetu trebalo biti. A mi tu djecu u sebi iz dana u dan svi više ubijamo jer ta neiskvarenost, zaigranost i sreća jednostavno ne prolazi u našem ˝ozbiljnom i odraslom˝ okruženju.

Ako si žena do tridesete moraš bit udana, zaposlena i vrijedna majka jer inače nešto nije u redu s tobom. Ako si muškarac do tridesete moraš biti onaj koji će toj vrijednoj ženici sve to omogućit i biti toliko sposoban i situiran jer to je sreća i normalan tijek stvari. Bilo kakvo odstupanje od toga nije prihvatljivo. I onda kad naravno sve to ne postigneš u dogovorenom roku smatraš da si neuspješan i automatski nesretan.

Gledamo na sebe kao jako moderne i napredne individue, ali definiciju uspješnog života vučemo iz perioda koji je trebao ostati davno iza nas jer ga je realno stvarno pojelo vrijeme.

A najbolje od svega je što netko i uspije sve ostvariti u ˝idealnom˝periodu pa onda umjesto da šuti i uživa u svojoj pravoj ili imaginarnoj sreći odjednom smatra da je pozvan svoje životne mudrosti i savjete dijeliti drugima.

Treba priznati, nešto slično radim i ja s ovim tekstovima. S razlikom u tome što ja znam da sam glup, a puno njih savjete dijeli iz perspektive nekog vrhovnog bića. A glupi su i oni. A zašto jednostavno ne bi sami za sebe otkrili što je sreća, to ostvarili ili pokušali ostvariti, a druge pustili na miru? Je li to stvarno tako komplicirano?

Ako onaj poznanik cijeli život radi neki ˝sporedni˝ posao i nema ambiciju biti direktor, je li automatski idiot? Možda je to njegov maksimalan doseg i ništa ga drugo u životu ne interesira. Možda baš zbog toga što se zadovoljava ˝prosječnim˝ poslom ima daleko više vremena za stvari koje ga istinski vesele, a ti koji si veliki direktor nemaš vremena za ništa.

A opet možda si baš ti iz njegove perspektive idiot jer si cijeli život podredio poslu. Na kraju, zašto bi vas uopće boljela ona stvar kako će netko voditi svoj život?

Nije sreća gledanje u susjedov vrt, osim ako ne želite posaditi neki lijepi svijet koji bi taj vrt uljepšao. Zamisli život u ritmu muzike za ples, ali muzike u kojoj su ti najbitniji tvoji koraci, a ne onog koji pleše pored tebe. Možda je baš onome pored tebe savršeno koji put napraviti krivi korak jer nema cijeli ples isprogramiran kao ti.

Poanta svega je ta da ona definicija koja kaže da je sreća relativan pojam, treba stvarno kao takvu i primjenjivati. I sljedeći put kad pomislite kako je netko jadan samo zato što nema istu viziju života kao i vi, zastanite pa duboko udahnite i pustite ih da na miru žive svoj život.

Svoju sreću i životne ideje dijelite s drugima samo ako to može pridonijeti nečijoj tuđoj sreći, a ne zato što vam je baka to pričala roditeljima, a oni skupa sa susjedima, prijateljima, medijima i slučajnim prolaznicima prenijeli vama. Zapitajte se je li to ono što vama istinski treba i čini sretnim.

Ako je odgovor NE – tko ih je*e, furajte po svom...

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.