Buđenje. Umjesto kave – Instagram. Tako to rade moderni ljudi. Nisam se ni umila, a već su me sjetili gdje živim. Je li posao nas koji pišemo postao da neprestano seremo o nečemu? Mislim da nije, postoje i oni koji svojim slovima pokušavaju posijati pozitivu. Uglavnom nisam od takvog pisanja jer se ne osjećam kompetentnom davati upute za pravilno življenje. Dakle, ja spadam u kategoriju ovih što seru.

A zašto serem i dokle ću, jadna, srati? Pa dok se stvari ne promijene nabolje. Objava prijateljice na Instagramu razbuđuje me bolje od dizanja roleta. „Zašto trebamo pričati o seksualnosti žena?“ pa niz rečenica koje bole – ZATO ŠTO JE SRAMOTA BITI KURVA, ALI NIJE SRAMOTA IĆI KURVI! ZATO ŠTO SEKS SLUŽI UŽITKU, A NE SAMO RAĐANJU!, ZATO ŠTO ŽELIMO RAĐATI U POLOŽAJIMA KOJI ODGOVARAJU NAŠIM TIJELIMA, A NE DOKTORIMA! i za kraj – ZATO ŠTO DESET PUTA VIŠE ŽENA NEGO MUŠKARAC NIKADA NIJE DOŽIVJELO ORGAZAM!

Kofein ti doista ne treba kada pročitaš ovako nešto. Prvo sam se ražalostila jer sam svjesna činjenice da živimo u društvu u kojem je smiješno, nepristojno i pogrešno govoriti o seksu. Onda sam se sjetila svog puta u tu zaboravljenu i zabranjenu zemlju – zemlju seksualnosti.

Moj otac sa mnom nikada nije govorio o seksu jer se vodio onom da očevi to ne rade. Njemu su tamponi, ulošci, grudnjaci i gaćice stvari koje sam ja trebala sakrivati.

Ne krivim ga jer vjerujem da nije imao gdje naučiti da su to obični predmeti. Krivim one koji mogu, a ne žele, jer što će nam, pobogu, seksualni odgoj u školama?!

Tek kada među vršnjacima sretneš one koji spuštaju glave kada je riječ o seksu, shvatiš koliko duboko je taj sram ukorijenjen u našu kulturu. Ako otvoreno pričaš o seksu, nisi normalna.

Ako o tome govoriš putem interneta, pripremi se na tonu poruka muškaraca koji su te krivo shvatili. Ako slučajno pokažeš komad svog tijela putem kojeg se umjetnički izražavaš, gasi internete!!! Držim se za glavu dok razmišljam o svemu tome, a onda se sjetim svog prvog puta i otkrivanja vlastite seksualnosti.

Moj prvi dečko i ja izgubili smo nevinost jedno s drugim. Uvijek se s osmijehom prisjećam svega toga jer smo bili smotani i znatiželjni, otkrivajući jedno drugo, otkrivali smo sebe. Te početke svrstavam u najljepša sjećanja vezana za seksualnost zbog toga što nismo poznavali sram. Nije nam bilo glupo reći – ej nemoj tako, to mi se ne sviđa ili hajd probaj ovako, meni je tako bolje.

Zašto uopće to spominjem? Zbog toga što mnoge žene šute kada im nije dobro. Šutjela sam i ja. U novim odnosima postala sam i ja ta koja šuti i koja se stidi toga što ne može doživjeti orgazam. Ubrzo mi je počelo biti užasno neugodno biti gola kraj nekoga i da nisam sama sa sobom riješila neke stvari, mislim da bi to užasno utjecalo na moju seksualnost.

U potpunosti shvaćam žene koje se ne usude reći – HEJ, PA MENI OVO NIJE NIMALO DOBRO – jer često muškarci ne pokazuju interes za drugu stranu. Niti jednom ne pitaju je li to u redu, boli li i je li joj možda tako nezgodno. Neki to rade jer su suviše sebični, a neki to rade iz neznanja. Društvo nas je naučilo da je OK vidjeti čovjeka koji piša u grmu jer mu je sila, ali ako žena učini isto,
selo će imati o čemu pričati tri tjedna.

Društvo nas je naučilo da se pravimo da nemamo spolni organ, da nemamo dane kada se samozadovoljavamo i da nemamo partnere samo za jednu noć. Društvo nas neprestano podsjeća da se o seksu ne govori te da je seks tu samo za osnivanje porodice.

Rijetko kada nas bilo tko pita jesmo li zadovoljne seksom u vezi i je li naš partner dobar u krevetu jer je to neumjesno. No nije ružno ni plitko pričati o guzicama i sisama djevojaka kada su u pitanju muška društva. Sram koji se uvukao u naša bića toliko je jak da se generacije i generacije stide velikog dijela sebe. Smiješno je to što se mnogi ne srame ponašanja koje je doista sramotno, a ono što je prirodno odbacuju te prikazuju kao nešto što je (po)grešno.

Meni je to smiješno jer se na kraju dana svi hvatamo za spolni organ, nekada svoj, nekada tuđi. Ne postoji ništa pogrešno u uživanju u seksu, pogrešno je osuđivati one koji se o tome ne srame govoriti. I zašto, na kraju cijele priče, trebamo govoriti o seksualnosti žena? Zato što svaka žena mora i treba znati da joj je seks dozvoljen na isti način na koji je dozvoljen muškarcu.

U njemu treba uživati, treba ga imati kada želi i nemati kada joj se nema. O ovome trebamo pričati jer je žalosno da tisuće žena priznaju u kakvim su uvjetima rađale tek kada nastanu ozbiljna sranja. O ovome trebamo glasnije i jače jer svaka žena zaslužuje orgazam!

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.