Teško je na populističkome meniju Petrova i njegove ekipe (Miro Bulj je, recimo, Mišo, bez uvrede, Kovač najplićeg populizma) pronaći nešto korisno, ali čini se da je Božo sad pogodio. Jer nikad nije kasno. On traži da se intervjui s kandidatima za suce u Državnom sudbeno vijeću (DSV), tijelu koje ih bira i unapređuje, a nakon toga ne odgovara baš nikome, izravno prenose na mrežnim stranicama Vijeća.

Isto hoće i s glavnim raspravama na hrvatskim sudovima. Jasno je svima koji su se ikad bavili makar i površnim proučavanjem sudskog sustava u Hrvatskoj da je DSV godinama mjesto na kojemu se kuhaju sudačke karijere bez obzira na profesionalno znanje, vjerodostojnost i elementarno poštenje kandidata. To uglavnom nije važno.

Za izbore i napredovanje postoje skriveni kriteriji. Jednako nedokučivi kao tragovi Isusa na Torinskom platnu. Zato i interesne skupine divljaju Hrvatskom i nitko im ništa ne može. Zato je i stanje u hrvatskom sudstvu takvo da se vrijedni, pametni i pošteni gube u tsunamiju nadređenih mediokriteta koji ih utope u trenu kao mlado od patke. DSV čuva ljubomorno svoje tajne. I dok je tako nema nam pomoći. Ljudi će plakati za pravom i pravdom.

Kao Erna Schumacher, Njemica, majka osmero djece, koja je odlukom sutkinje, neke Novaković, deložirana iz svoje vikendice za Viru. Kućicu od 50 kvadrata gospođa Erna je 2006. kupila, platila 47.000 eura plus porez državi, pa poslala odvjetnika da je uknjiži. Sve onako njemački precizno. E sad, prodavač Ernine kuće imao je neki dug zbog kojeg je ovršena već kupljena kuća.

U zemljišnom odjelu suda ostao je upisan kao vlasnik. Kućica Schumacherovih tako je otišla na dražbu i za 10.000 eura ju je kupio neki naš tip iz Kutine. Uzalud su mu Nijemci nudili duplo više. Onako ljudski pošteno, pišu novine, tražio je od njih 47.000 eura. Nisu imali. Neki dan su sami iznijeli stvari iz kuće i otišli u Njemačku. Divna priča iz Hrvatske...