Mala je to vijest za predsjedničku kampanju, ali velika za Zorana Milanovića.
Predsjednički kandidat liberalne ljevice došao je do trenutka kojeg se pribojavao, od kojeg je strepio i u kojem se proteklih godina znao poskliznuti i polomiti.
Trebao bi se početi obraćati vlastitim biračima.
Naime, članovi njegova stožera dojavili su Jutarnjem listu kako mijenjaju taktiku i umjesto rata s Kolindom Grabar Kitarović, Andrejom Plenkovićem i HDZ-om kreću u afirmativnu kampanju i promoviranje šest točaka svog programa.
Milanović bi se trebao sada početi obraćati biračima ljevice i lijevog centra, a ne biračima HDZ-a i desnice.
Trebao bi početi motivirati svoje, a ne desničarsko biračko tijelo.
Što bi tu, pitamo se, moglo poći po krivu?
Točka propasti
To je bila prijelomna točka mnogih Milanovićevih kampanja. I na toj točki često je neslavno propao.
Nakon što se zahuktao u obračunima s Kolindom i Plenkovićem, Milanović je shvatio da time samo otvara prostor Miroslavu Škori od kojeg, prema anketama, još uvjerljivije gubi u drugom krugu.
I još važnije, ovakvim angažmanom sudjeluje u mobiliziranju desnog biračkog tijela, dok se na ljevici njegovi birači pretvaraju u pasivne promatrače prljave i prizemne kampanje.
Sada bi ih Milanović trebao motivirati. Što bi tu, opet pitamo, moglo poći po krivu?
Kad god se Milanović u prošlosti obraćao ljevici, doživio je karambol. Ono što je trebalo biti normalno, pretvorilo se u nenormalno.
Ustaše i petokrake
Dok je mahao zastavama i razbacivao se domoljubljem u kampanji 2015. godine, dok je hvalio Franju Tuđmana, dok se hvalio da je sve samo ne ljevičar, dok je spominjao "dedu ustašu", pa čak i sada kad je govorio Titu i petokraki na Hajdukovu grbu.
Milanoviću je mnog lakše išlo šatoraško tračanje s Josipom Klemmom ili birtijaško prepucavanje s Kolindom i hadezeovcima, nego programatsko motiviranje i kampanjsko mobiliziranje svojih birača.
I kad god je došao blizu tome da ga ljevica prigrli ili promovira kao svog jedinog relevantnog kandidata - na ovim predsjedničkim ili kao šefa SDP-a na parlamentarnim izborima - Milanović je pronašao način kako da joj stane na žulj.
"Naši birači su nježne biljke koje može odagnati kiša, krivi pogled ili kriva riječ", antologijski je zaključio Milanović u svom oproštaju od čelnog mjesta SDP-a.
Nije, dakle, bio kriv on, nego birači kojima je smetala svaka kriva riječ. Obično njegova.
Kako će to sada prebroditi? Kako će te "nježne biljke" sada natjerati da mu vjeruju? Opet.
Preteško za želudac
Danas mu treba sve ono što dosad nije imao: disciplina i samodisciplina, fokusiranost, kontrola, usmjereno promoviranje poruke i programa, a manje nesuvislo nabacivanje asocijacija koje ga utapaju i blamiraju.
Treba znati da su prve dvije rečenice dovoljne. Treća je za njega obično previše. Kao i za želudac birača.
Zoran Milanović je u proteklih deset godina u visokoj politici sve to već trebao naučiti. Trebao je naučiti motivirati svoje birače, više od suparničkih. Trebao je naučiti obraćati se onima koji bi za njega trebali glasati, a ne onima koji bi zbog njega glasali - za one druge.
Ukratko, ovi predsjednički izbori nisu samo test za Milanovićeve birače, već i za samog Milanovića.
Za njegov karakter.
On bi se trebao obraćati publici koja ga je prezrela, koju je izdao, koju je iznevjerio ili iznervirao, koja je zbog njega prespavala izbore ili krenula u očajničku potragu za drugim favoritom.
A ta publika nije Josip Klemm. Ni društvo za šankom.
I sad će se vidjeti na što će Milanović igrati: na svoju disciplinu i zaokret u kampanji ili na puki očaj svojih birača?