Pratimo posljednjih dana horor priču iz sjeverozapadne Hrvatske. Roditelji su svojih petero djece grubo zanemarivali, mlatili, držali ih gladnima, nisu ih vodili liječniku. Djeca su dugo živjela posve zapuštena, i svakodnevno svjedočila pijanim roditeljskim svađama i tučnjavama.
Nadležni centar za socijalnu skrb izvukao ih je iz pakla, smjestivši ih u udomiteljske obitelji. A onda je uslijedio novi horor zvan sudska presuda. Roditelji ne idu u zatvor.
Dobili su gotovo simbolične, uvjetne kazne. Poruka? Što god činili u ovoj smijuriji od države, možete mirno spavati jer će se uvijek naći neki sudac koji u tome neće vidjeti ništa sporno. Možete, dakle, zanemarivati i zlostavljati djecu, i nikome ništa. Možete silovati, jer će vas sudac momentalno pustiti na slobodu, a možda i to sve kasnije proglasiti rukovanjem. Možete godinama sijati smrt na cestama i na moru, a bit će dovoljno da u sudnici na brzinu izmislite sinkopu i odšetate slobodni. Možete neko mlado biće iz čiste obijesti umlatiti šakama nasred ulice, ali brige nećete imati, jer ćete, u najgorem slučaju, za kaznu dobiti rad za opće dobro.
Ali zato, ne daj Bože da, recimo, obolite od multiple skleroze, i da sami uzgajate kanabis, isključivo za proizvodnju ulja koje vas drži na životu. Tada će naše pravosuđe ocijeniti da ste opasni kriminalac koji mora u zatvor na dvije godine, bez obzira na to što ste toliko bolesni da ni iz kreveta ne možete ustati. I ovo nabrojano je samo mali dio apsurdnih presuda kojih smo se nagledali kroz godine, sve iz kuhinje hrvatskog pravosuđa u kojem često ima svega, samo pravde nema. Ali zašto šuti sudska struka?
Ovakvi koji ne zaslužuju časno sudačko zanimanje, kaljaju obraz svih poštenih sudaca koji profesionalno rade svoj posao. Opasnost su za cijelo društvo, jer pokazuju da i najgora zlodjela mogu proći nekažnjeno. Je li to normalno? Naravno da nije. Pa ako nije, zašto onaj tko ima nadležnost i moć ne spriječi ovakve apsurde?