Ili smiješno smije biti sve ili ništa. Ako nije tako, gdje bi se podvukla granica? Ili još strašnije - tko bi ju određivao? Ovako se najbrže može sažeti komentar na svaki pokušaj cenzure humora. A prije par dana dogodio se jedan takav slučaj u zemlji kojoj, djeluje na dane, samo dobra šala i preostaje. Novinar, čije je ime manje bitno, tužio je i dobio nepravomoćnu presudu protiv satiričnog portala
NewsBar zbog članka koji, kako je na sudu izjavio, „nije doživio kao humor nego kao cipelarenje“ (Telegram.hr).

Iz dva razloga ne pišem ime ovog novinara: prvi je u nadi da ako poput Voldemorta bude onaj čije se ime ne izgovara, manje će se komentara o partizanima i ustašama, Hrvatima i Srbima nakotiti pod tekstom. Znam, šanse su male, s obzirom da takve komentare možemo naći ispod videa o motanju pita i najvećim pasminama na svijetu (hrvatski psi su veći nego srpski, dakako), ali evo, budala se uvijek nada.

Drugi razlog je što je od njegovog imena bitnija činjenica da je on novinar, barem on tako misli i ljudi koji ga gledaju, što je isto u redu.

Tako je ironija još snažnija jer se jedan novinar zalaže za cenzuru, u ovom slučaju humora. Isti novinar koji nerijetko spomene da ono što se može čuti u njegovoj emisiji ne može čuti u cenzuriranim „većim“ medijima.

A ironija ide i na treću potenciju kad shvatite da je upravo zabrana bila rado korišten alat u komunizmu, kojeg novinar prezire. Ili kad shvatite da novinar, koji nije pretjerani fan nametnutih zapadnjačkih izmišljotina, iskorištava jedan američki trend koji se suptilno uvlači i na naš (nekoć) duhoviti Balkan. Političku korektnost.

Mel Brooks, američki komičarski veteran, rekao je kako time što smo tako glupo politički korektni ubijamo komediju. Onu koja „poput malog nestašnog vilenjaka šapće kralju sve ono što ne valja s ljudskim ponašanjem“. Dame i gospodo, jučer je hrvatski sud ubio jednog vilenjaka. Imamo dva glavna problema: plačipizde i društvene mreže. Neki psiholozi tvrde da u današnje vrijeme dolazi do povećanja narcisoidnog ponašanja u društvu općenito. Između ostalog, očito je kroz slavne osobe koje nikad nisu bile manje glamurozne u potrazi za pozornošću, do nas „običnih“ koji pretjerujemo sa dijeljenjem svakog boljeg detalja svog prosječnog života misleći da nekog zanima.

Draga Vinka, nikoga ne zanima stoto po redu slatko gugutanje tvoga sina, koji ima skoro 4 godine i umjesto da ga stavljaš na fejs možda bi trebala s malim u logopeda. Poanta je, svi misle da su itekako bitni – točnije,da je njihovo mišljenje prebitno, i ono najgrozomornije, apsolutno ispravno. A ako se slučajno ne slažeš s mišljenjem kojeg tako rado dijele, u tebe će uperiti svu političko korektnu artiljeriju.

Postajemo polako generacija plačipizda koje sve shvaćaju osobno, i koje se ljute na SVE – sve što se njih tiče.

Sprdaj se sa Crkvom, ima on smisla za humor. Pa i da je crn... Ali spomeni vic o veganima i lik krene u neki sveti rat protiv tebe s listom kupusa na čelu. Šali se na račun homoseksualaca, nema ništa protiv, smiješno je... Ali našali se na račun žena i momentalno šalje na tebe bijes tisuću plamenih sisa! Sprdaj se s muslimanima, ali samo probaj s Hrvatskom - odmah znaju da si Srbin. To je problem s političkom korektnošću. Uvredljivo je samo ono što tebe vrijeđa osobno, samo protiv toga ti se isplati dignuti glas. Ali tako radi svatko, i ubrzo imaš gomilu ljudi koji šute – da se netko ne bi uvrijedio. Stvoren je idealan temelj za cenzuru, kad se, poput gore navedenog slučaja humor kažnjava ili zabranjuje. Prvo jedna vrsta, onda druga... Sve dok ne umre.

Društvene mreže ne pomažu. Baš zato što svatko ima priliku izraziti mišljenje o svemu i reagirati tako da vide svi, stanje se znatno pogoršalo. Sjećam se dečka iz srednje koji je vječito zbijao brutalne šale o najcrnjim temama: pedofiliji, smrti, rasizmu... Neke su mi bile smiješne, neke samo glupe. Meni. Pa bih to podijelila s kolegicom u klupi, a on je i dalje imao pravo da ih zbija. Kad bi mi bilo previše, okrenula bih se i otišla.

Danas se svi okrenu i otiđu za tipkovnicu i podijele sa svima kako su zgranuti, kao da ih to čini boljim osobama na neki način.

Sve gore spomenute viceve neki bi uživo i prešutjeli, ali preko društvenih mreža ipak moraju ostaviti dojam da su pogođeni i da ih je briga (to što se briga ne demonstrira tako, je neka druga tema). Prilično sam sigurna, da fanovi s jednakim nedostatkom smisla za humor nisu nenavedenog novinara napali na njegovoj stranici, smirio bi ženu i majku vrlo brzo.

Iako se moramo zapitati zašto bi bliži rod, pa i fanovi novinara tako lako povjerovali da čovjek pada u nesvijest zbog zaplijene veće količine kokaina, čak i da nisu znali da je satira.

Zašto i za ovaj naslov nisu pomislili, „kume, samo još jedna ljevičarska izmišljotina“?

Ali to ćemo dati njima za domaću zadaću. Upravo ženu i majku novinar spominje u svojoj izjavi za sud, kao i svoju stranicu sa
šezdesetak tisuća fanova koji su tražili da opravda svoje postupke o kojima su čitali u tekstu NewsBara. „Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko - humorističnog djela te ih stoga ne treba shvaćati ozbiljno“, piše u opisu sadržaja portala. Ali sutkinja kao da je to zaboravila. Kako i zašto, ostavljamo njoj za domaću zadaću.

U dokumentarcu u kojem novinari Charlie Hebdoa posjećuju novinare Feral Tribunea jasno je kako humoru i satiri nije bilo ništa lakše onda, štoviše, u jednom trenu jasno kažu kako se protiv njih vodi i više parnica. Obzirom na to da je ovo prva NewsBaru, na prvi pogled može se reći da smo napredovali. Ili to ili je satirični komentar izgubio na snazi, pa se državni i ostali moćnici ne boje da tamo neki šaljivdžije mogu uzdrmati njihov tron. U tom smislu možda bi nas trebalo rastužiti što se protiv NewsBara vodila tek jedna parnica, ali bi nas svakako trebalo i prestrašiti da su i tu jednu - izgubili.

O autorici:

Volim pisati. Ovo je moj Instagram.