Predsjednik krive stranke je jučer dao ostavku.
Dragutin Lesar otišao je sa čela Laburista nakon što na europskim izborima, unatoč golemim uloženim financijskim sredstvima i usprkos padu SDP-a, nije uspio osvojiti ni onaj jedan mandat koji je ušićario na lanjskim izborima.
Zoranu Milanoviću, međutim, tako nešto nije palo na pamet, premda je ostvario još gori rezultat nego lani, svojom politikom pomogao HDZ-u da ostvari još jednu pobjedu, a njegovim disidentima i unutarstranačkim protivnicima da ostvare gotovo senzacionalne rezultate.
Da stvar bude još zanimljivija, a za političku scenu još važnija, valja imati na umu da je Lesar svoje Laburiste stvorio i ustrojio kao privatnu stranku, kao privatnu tvrtku, gotovo privatnu prćiju. U njoj je vladao autokratski, po mnogima i diktatorski. Nije dozvoljavao da stranka zaživi svojim životom, nego je gravitacijski nastojao zadržavati utjecaj u svojim rukama.
Pa ipak je nakon izbornog neuspjeha odstupio.
Udarili u plafon
Labusti su godinama galopirali u anketama, ali u posljednje vrijeme postalo je očito da su udarili u stakleni plafon. I premda ovi izbori nisu pravi pokazatelj laburističkog potencijala, Lesar je i taj poraz iskoristio da iste večeri podnese neopozivu ostavku.
Baš kao što je to nakon poraza na lokalnim izborima učinio njegov šef zagrebačke organizacije Branko Vukšić.
Pa čak i ako je ta Lesarova ostavka bila tek formalnost, a on se kasnije predomisli, već je sam taj potez bio dovoljno znakovit i za hrvatske prilike krajnje neuobičajen.
Lesar je javno preuzeo odgovornost, snosio posljedice za neuspjeh liste koju je sam formirao, priznao grešku i podnio ostavku.
To nije samo dobro za Laburiste i njihov imidž, već je korisno za cjelokupnu političku scenu kojoj nasušno fale takve geste šefova stranaka. Pogotovo autokrata kakav je bio Lesar.
No ono što je još važnije, taj Lesarov potez skeće pažnju na Zorana Milanovića.
Teško izgubio
Njegova lista izgubila je još teže nego na lanjskim europskim izborima, ostala je bez jednog mandata, a osoba koju je sklonio sa čela liste osvojio mu je gotovo polovicu glasova.
Bila je to lista koju je Milanović sam krojio, a krojio ju je navodno vodeći računa o lanjskom porazu. Pobijedili su svi njegovi protivnici, suparnici, disidenti. Pobijedili su zahvaljujući njegovoj politici na čelu Vlade i na čelu SDP-a. Bilo je mnogo protestnih glasova, a još više apstinencije ljevičarskih i centrističkih glasača.
Pa ipak, Milanoviću nije palo na pamet da ponudi ostavku.
Rekao je da će "još odlučnije krenuti naprijed", poručio kako je Kukuriku lista kažnjena zbog odlučne politike njegove Vlade, kazao kako je "izvukao pouku" i priznao da "ne zna" kako je Holy bez infrastrukture izvukla jedan mandat.
I sve bi to bilo još razumljivo da je ovaj poraz iznimka. Ali to je postao trend. Gotovo glavno obilježje.
Milanović je zabilježio dva uzastopna europska poraza, presječenih s nekoliko teških poraza na lokalnim izborima tamo gdje se osobno angažirao (Zagreb, Istra...), a da se ne govori o porazu na parlamentarnim izborima 2007. godine. Zapravo, Milanović je u svojoj karijeri dobio samo jedne izbore, one parlamentarne 2011. godine.
Sve ostalo je izgubio ili je pobijedio netko u njegovo ime. Poput Ive Josipovića i par lokalnih šerifa, kao što su Željko Sabo ili Marina Lovrić.
Nema trenera na svijetu koji bi preživio toliko poraza. Pa čak ni u famoznoj Bundesligi. Ali Milanović opet piše neka svoja pravila.
Ne prihvaća odgovornost
Ne samo da ne prihvaća odgovornost za stranačke, već ni za Vladine neuspjehe i promašaje. Pune dvije godine zemlja nezaustavljivo srlja u propast, oporavka nema na vidiku, Milanović je promijenio već šest ministara, a priprema smjenu još četvorice, u par navrata je priznao da je donosio krive odluke, ali nikada još nije spomenuo, a kamoli podnio ostavku. Ili eufemistički, stavio mandat na raspolaganje.
Ta tvrdoglavost, politička sljepoća, moralni relativizam i etička rastezljivost dolaze još više do izražaja kad se povuče paralela s Dragutinom Lesarom.
I nisu toliko karakteristični samo za Milanovića. Mnogi šefovi stranaka teško ili nikako ne podnose ostavke nakon neuspjeha, vukući za sobom u ponor stranku ili državu.
Ovdje se čak ne radi o samom Milanoviću. Njegova stranka, njegova Vlada i Kukuriku koalicija sve brže gube kredibilitet, pa i legitimitet, državi prijeti bankrot u obliku reprograma dugova, javnost više ne vjeruje njegovim odlukama, koalicijski partneri su u raspadu, a SDP na rubu unutarstranačkog rata.
Što god Milanović napravi, uspije upropastiti.
Ali svejedno nema dovoljno pristojnosti da podnese ostavku.
Za njega je to možda pozitivni prkos. Za političke protivnike, recept za sigurnu pobjedu. A za pristalice i glasače, put u propast.