Ma tko bi to rekao?! Tko bi rekao da će Cibona nakon povlačenja iskusnog Spahije, inauguriranja neiskusnog Rimca, nakon osipanja igračkoga kadra i nakon kaotičnog radoblja neizvjesnosti postati instantni regionalni hit?!

Uz “šamaranje” najdražeg neprijatelja, Cedevite, u utakmici igranoj između javnog i privatnoga kapitala, između političkih i gospodarskih struktura, utakmici kakve je uvijek najvažnije i najdraže dobiti, ali i najteže izgubiti. Jer su više od utakmica, jer su u svijetu u kojem živimo - dokazivanje “tko ima većeg”. 

Tja, jednostavno je tako, nije bitno je li uopće presudno tko ima većeg. Za nas muškarce jest, žene tvrde da nije, pa sad ti budi pametan. Rimac je idealan tip za trenera Cibone - pristojno zagrebačko dijete iz košarkaške obitelji u kojoj svaki član ima više nego pristojan sportski pedigre. Pa je tako svojedobno, dok je još bio igrač, njegov razvoj pratila priča kako mu “sile zla” ne daju da postane onoliko velik koliko je trebao postati, da obiteljsko prezime ne bi slučajno zasjenilo druga prezimena koja su morala ostati nedodirljiva na ljestvici “najzaslužnijih među zaslužnima”. 

Igrački i materijalno se realizirao lutajući svijetom, što je sudbina svih onih koji nisu smjeli i mogli postati “prorocima u svome selu”. Samo što je on spletom okolnosti dobio drugu priliku, za razliku od većine sa sličnim CV-om, i za sada izgleda kako će je čvrsto zgrabiti, svjestan da je to rijedak privilegij. Koliko će to trajati? E, tu je “kvaka 22”. Određene kredite je već stekao, ali nitko živ ne može reći koliki su ti krediti, u sportu obično traju od tjedna do tjedna, to je “nezgodacija” bavljenja tom djelatnošću.