Miroslav Škoro samoproglašeni je šaljivdžija i šegačlija.

Nedavno je na svom Facebook profilu objavio dvominutni video sa Željkom Pervanom u kojem poznati komičar zove svog frenda Antimona u Afriku i s njim vodi (fiktivni) razgovor o Antimonovu ocu, afričkom diktatoru, koji je promijenio Ustav kako bi doživotno ostao na vlasti, sada vlada već 72 godine i tvrdi kako mu je najvažnije bilo da se dokopa vojske i policije.

Škori je zbog toga navodno bilo neugodno.

Prigovorio je Pervanu što vuče paralele s afričkim diktatorom, naglasio da to nije ono što on traži, ali svejedno nije iskoristio priliku da objasni što on točno traži. "Čovječe, ja ne mogu djelovati u ovoj zemlji", rekao je umjesto toga. "Predsjednik je u ovoj zemlji fikus, moraš tražiti određene promjene da bi se dogodile neke stvari, da bi se mogle napraviti promjene, pokrenuti inicijative".

I onda je poentirao: "Što ću tamo ići biti, što, cheerleadersica?".

Možda ne navijačica, ali zašto ne pjevač? Ili komedijaš? Široko mu polje. Ili ravnica, svejedno.

Mač s dvije oštrice

Miroslav Škoro primijenio je neku novu formu političke promocije, ali takav komičarski pristup može biti mač s dvije oštrice. On otvara pitanje je li sve izrečeno trebalo biti smiješno ili doista ozbiljno?

Je li Škoro ozbiljan kad traži veće ovlasti ili se samo zafrkava? 

Misli li ozbiljno kad govori da u Hrvatskoj vlada "lažna parlamentarna demokracija" ili nas samo zabavlja?

Naime, s ovakvim kandidatima postoji jedan fundamentalan problem: kad se šale, nisu smiješni; kad su ozbiljni, zvuče kao komedijaši.

Lažna ili nikakva demokracija?

Što, recimo, znači Škorina tvrdnja da u Hrvatskoj vlada "lažna parlamentarna demokracija"? Odnosi li se ona samo na Škorinu kandidaturu ili na period kad je Škoro kao zastupnik sudjelovao u toj parlamentarnoj demokraciji, uz Ivu Sanadera koji je "vertikalu vlasti sveo na sobicu u Banskim dvorima"?

Možda je ta demokracija kompromitirana, ukaljana, zagađena "žetončićima", "preletačima", optuženicima, ali u takvoj, "lažnoj", parlamentarnoj demokraciji barem imamo premijera koji se konstantno nalazi pod pritiskom ili kontrolom svoje stranke, ovisi o volji sve brojnijih koalicijskih partnera, izložen je pritisku opozicije u parlamentu zbog čega čak smjenjuje ministre...

Teoretski, premijera se može sutra srušiti.

Kao što ih se već rušilo ili pritiskalo ili ucjenjivalo.

Predsjednik države po Škorinu modelu bio bi dobrim dijelom izoliran od takvih pritisaka i praktički nedodirljiv na Pantovčaku. 

Treba li nam onda ovakva "lažna" parlamentarna demokracija raspršena na veliki broj stranaka, zastupnika, političkih aktera ili nam treba Škorina "predsjednička" demokracija u kojoj bi dobar dio vlasti bio koncentriran u jednoj osobi koja bi vladala referendumima?

Ovlasti za komedijaša

I onda priča o ustavnim promjenama... Je li Škoro ozbiljan kad o njima govorili ili se, kao famozni vicmaher, malo sprda s njima?

Prvo, kad Kolindu Grabar Kitarović naziva "navijačicom" nesvjesno joj daje alibi za njezinu navodnu pasivnost na Pantovčaku jer, kako i sam reče, predsjednik je u ovoj državi "fikus".

Drugo, ako doista 60 posto građana želi veće ovlasti predsjednika države, zašto bi te ovlasti dali Miroslavu Škori? Čovjeku koji je rekao da su njegova kampanja "njegove pjesme", koji nema operativnog iskustva u politici, koji je u politici ostao upamćen po Ivi Sanaderu i izbornom debaklu, a sada, kao komedijaš, traži da mu državu praktički daju u ruke.

Ako su ozbiljna vremena, zašto bismo vlast dali komedijašu?

I treće, ako se zalaže za veće ovlasti šefa države, bi li bio spreman dosljedno se zalagati da se te ovlasti daju nekom drugom kandidatu? Recimo, Zoranu Milanoviću. Ili možda Mislavu Kolakušiću? Zašto ne Kolindi Grabar Kitarović? A Daliji Orešković?

Ili veće ovlasti pripadaju samo Škori? On misli da se prvi toga sjetio.

Ivo Josipović u svoju drugu kampanju ušao je s idejom povećanja ovlasti predsjednika Republike, pa je narod na izborima to odbio.

E sad, ili narod ne želi predsjednika s većim ovlastima ili ne želi ljevičarskog predsjednika s ovlastima, pa makar bio profesor prava. Tko zna, možda onda daju veće ovlasti komedijašu.

Sobica na Pantovčaku

Osim toga, kad Škoro govori o vertikali vlasti i upozorava kako se ona ne smije svesti na "sobicu u Banskim dvorima", ne spominje da se devedesetih ta vlast svela na sobicu na Pantovčaku gdje je državom drmala osoba kojoj se danas dižu spomenici. Niti spominje da se u doba njegova kratkog političkog angažmana ta vlast svela na Sanaderovu sobicu u Banskim dvorima. 

Tada nismo čuli da se on protiv toga nešto bunio.

Hrvatska se, dakle, prvo desetljeće borila za obuzdavanje ovlasti predsjednika, drugo desetljeće za obuzdavanje ovlasti premijera, a sada se opet neki kandidati vraćaju na početak, na povećavanje ovlasti Pantovčaka.

Miroslav Škoro naglašava kako mu je glavna namjera kontroliranje premijera. Samo, tko bi onda kontrolirao njega kao predsjednika?

Priču o ovlastima svatko kroji prema osobi predsjednika Republike. Notornom autokratu poput Franje Tuđmana previše su bile tadašnje ustavne ovlasti. Ambicioznom Stipi Mesiću smanjene ovlasti bile su pretijesne. Ivo Josipović nije se trudio previše ni koristiti postojeće ovlasti. Baš kao što se na njih ne obazire ni aktualna predsjednica.

Miroslavu Škori navodno želi krojiti ovlasti po vlastitim afinitetima.

I zato sve to podsjeća na komediju.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.