"Dobar dan, ovo je dječja igraonica. Od šampanjca imamo s okusom jabuke i jagode... Hoće vam pizza i pileći štapići biti ok? A u isto vrijeme imamo još jedan rođendan, dvogodišnjak s vršnjacima, neće vam smetati?"

E da, tako izgleda kad istovremeno organiziraš mamin jubilarni 70. i sinov 6. I pritom provjeravaš jel se stariji vratio iz škole i otišao na engleski/košarku/informatiku, je li kćer otišla u školu ili zaspala pred Cartoon Networkom, je li uspjela iz zdjele u tanjur prebaciti tjesteninu sa saftom. I naručuješ se za sistematski, razmjenjuješ s mužem nježne poruke, biraš što ćeš pojest s liste "superhrana za pomlađivanje", čitaš podugačku analizu Trumpovih prvih tjedan dana... Uto zvoni mobitel - "aaaMama". To aa, naravno, da bude prva u imeniku. Odmah poslije aa - muž. Ni djeca nisu toliko visoko na listi. Nema isprike za nejavljanje, zvat će s kućnog - "aaaMamadoma".

- Ej, jesi u gužvi?
- Nisam mama, reci...

Djeci se baš i ne javljam tako revno. Ali - mama je mama. Čak iako sam i ja mama. Za pojam sendvič-generacija čula sam prije par godina i nije mi baš sjelo.

Moja generacija, naime, oni rođeni sredinom zlatnih sedamdesetih, dvadeset godina nakon diplome i dalje misli da studira. Uglavnom se tako i ponaša.

Rodimo si djecu, nađemo poslove, ganjamo manje-više ozbiljne karijere, dignemo kredite, skužimo Instagram i WhatsApp, ali onaj titraj u pozadini glave, unatoč svim zgužvanim podočnjacima u jutarnjem ogledalu, uporno nam viče: sve je lako kad si mlad, svako odijelo dobro ti stoji!

Mama i tata su idejno još zaposleni u jugomastodontima, vikendom idu na grunt i mama pravi naaajbolju puricu s mlincima, iako to već jako dugo nije tako - osim purice! A mi smo postali ti koji klincima prodaju priču o savršenstvu kopanja vrta i roštilja u prirodi...

Jer, fotke na kojima ona nuna svoje prvo unuče već su klasika s početka tisućljeća, kad su još postojali fotoateljei. A to prvo unuče već ih je dobrano preraslo. A njima više od tamo nekog štapa i aparatića za sluh treba naša podrška.

Treba im da više ne dolazimo mamurni na nedjeljni ručak, već da mi nedjeljom napravimo najbolju pileću juhicu i njihovim autom koji su nam svečano darovali dođemo po njih i poslije ih vratimo kući i ušuškamo pred televizor.

I zato mi i nije baš sjelo to sendvič-generacija. Osim što sam svjesna da moja omiljena hrana - sendvič - sve više spada na listu hrane za one mlađe, moram se dobro pogledati u ogledalo i reći: ok, više ne možeš mrzit starog za svaku svoju dramu i zvat mamu svaki put kad ti pukne film. Sad je red na njima da zovu tebe. I tako usred deadlinea deset minuta slušaš što ima u novom katalogu Kauflanda. A tati istrpiš kad ti deset puta u pola sata istakne da pošalješ sliku s rođendana rodici.

- Shvatila sam! Deset puta si mi to rekao!
- Baš deset? Ma nisam, pretjerala si...

Ma jesam, vjerojatno. Kao što sam si nerado priznala da neću otići iz Hrvatske u bijeli svijet za boljim standardom jer ovdje moja djeca imaju bake i djedove, a ja imam mamu i tatu. I svekrvu i svekra. I da sve više uživam u njihovom društvu, baš kao što moji klinci sve manje uživaju u društvu tih svojih poludjelih, starih, bizarnih roditelja koji plešu na Lady Gagu i gledaju nekakve Zvjezdane staze, a bake i djedovi od onih veseljaka koji su ih toliko zabavljali postaju baš jaaako stari ljudi koji tvrde
da su čuvali krave i jeli jaja u prahu...

- Evo mama, baš kako si tražila. Najljepša čokoladna torta. Birala sam je baš posebno za tebe. Bila je i orahova, ali htjela si ful čokoladnu.
- Aaaaaa, divna je baš... A šteta ipak što nisi orahovu uzela, da si se bar sjetila..."

O autorici:

Ja sam Ana Dasović, urednica i novinarka u 24sata već 12 godina. I naravno, mama, (nevjenčana) supruga, a i odrasla kći. Taj obiteljski "sendvič" je centar oko kojeg se vrti tornado mog života. Ako vas nasmijem ili se pronađete u mojim pričicama, bit će mi drago.