Nakon eliminacije hrvatske reprezentacije do 20 godina sa svjetske nogometne smotre u Turskoj porazom protiv Čilea u osmini finala valja izbjegavati samo jedan jedini zaključak.

Nije riječ o neuspjehu, naprotiv. Sam odlazak na prvenstvo, prvo mjesto u skupini, sve to zaslužuje komplimente i čestitke. Međutim, brzopotezna analiza iznjedrit će neke pojave u našoj momčadi koje opasno zabrinjavaju. Čitamo tako nakon eliminacije protiv Čilea izjave izbornika Dinka Jeličića i predsjednika HNS-a Davora Šukera. 

Prvi govori o umoru, drugi o sramoti... Nitko ni da spomene ono što je hrvatske navijače koji su gledali televizijski prijenos ne samo dvoboja protiv Čilea, nego i prethodne toliko iritiralo da su i gasili prijemnike. A to je davno ranije apostrofirao u izjavama legendarni Niko Kovač, današnji izbornik reprezentacije do 21 godine. Sebičnost pojedinaca. Upravo je ta nevjerojatna sebičnost osnovni uzrok ispadanja mladih Hrvata u srazu s Čileancima.

Egoizam nekih reprezentativaca doslovce je uništio Jeličićevu momčad koja uopće nije odigrala lošu utakmicu. Uostalom, stvorila je više prigoda, bila opasnija, pokretljivija. Ali, kada se Livaja, u situaciji da samo pokretom noge proslijedi loptu jednom od dvojice bolje postavljenih suigrača, odlučuje na dribling golmana i bježanje u mrtvi kut onda je to omalovažavanje i trenera i suigrača. Kada isti igrač udara prema golu iz svih pozicija, ne gledajući bolje postavljene suigrače, bez obzira na njegovu sjajnu kvalitetu zaslužuje prijekor i trenersku reakciju.

Jer, nogometnu utakmicu determinira jedan ili dva detalja. Hrvatska je konkretno protiv Čilea imala mogućnost odluke, držala je svoju sudbinu u svojim rukama, neki bi rekli nogama, a zapravo je riječ o glavama. Tek sebičnost pojedinaca oduzela joj je prigodu za slavlje. Niko Kovač je još tijekom utakmica u skupini glasno tvrdio.

- Naši igrači moraju shvatiti da u nogometu igra momčad, pojedinačno dokazivanje nikome nikad nije donijelo dobro. Možda kratkoročno. I sam sam to iskusio u karijeri, nikad neću zaboraviti što su me naučili u minhenskom Bayernu: ‘Ako gledaš sebe, uspjeha nema. Uvijek moraš gledati momčad’ - kao da je predskazao što će se dogoditi ovoj mladoj momčadi.

I zato Jeličićeve priče o umoru momčadi ili Šukerove o sramoti ne stoje. Momčad nije bila loša, kamo li lošija od Čileanaca... Nedostajalo je momčadskog duha, drugim riječima bilo je isuviše pojedinačnih forsiranja koja su spasile suparnika.