Raspadne li se SDP, HDZ će vladati 20 godina, napisao je netko ovih dana na Facebooku. Odmah je dobio odgovor:

- Opstane li SDP, HDZ će vladati 50 godina!

Premda se prva teza čini zdravorazumski opravdanijom, skloni smo vjerovati - ili bar nadati se - da je točna, ipak, ova druga. HDZ već 30 godina održava performanse kojima naciju plaši povratkom Jugoslavije, komunizma, jugobalkanskih integracija i sličnih, zauvijek mrtvih entiteta. Bez svojih arhineprijatelja, a u biti saveznika, SDP-ovaca, oni bi teško mogli kotirati kao trajno dobri momci, vječno zelena hrvatska grana. Da se SKH 1990. samoukinuo, HDZ bi ostao bez temeljnog repromaterijala opstanka: farsičnih “Crvenih Kmera”, pa bi prostor dokazivanja morao tražiti u nekoj racionalnoj sferi, a ne u vječnoj magli “obrane nacionalnih vrijednosti”, iza kojih se, uglavnom, skrivalo koristoljublje. Taj smo igrokaz skupo platili: Hrvatska se desetljećima ne mijenja, tapka u mjestu, stoji, dok se drugi mijenjaju i razvijaju, zato što se cijela dinamika našeg društvenog, ekonomskog i političkog života svela na izbor između lažnih crvenih i lažnih crnih. Sve je to jedna stranka, stranka dogovorne ekonomije, stranka etatizma, stranka entropije koja je počela 1980. i do danas ne prestaje. Nacionalizam je zadnji stadij socijalizma, zaključio je poljski disident Adam Michnik.

Agonija koju SDP prolazi zadnjih mjeseci otkriva suštinsku nemoć te stranke. Komadina nije ništa sposobniji od Bernardića i, da nije krize, koja je otkrila njihove realne mogućnosti, još bi mogao kotirati kao alternativa. SDP ide prema kraju, a s njim bi, kao did Kikaš iz “Prosjaka i sinova” nakon smrti Škilje iz Zagvozda, mogao i HDZ. No obje te stranke utjelovljuju naš mentalitet: sve da i budemo te sreće da se ove stranke uruše kao talijanski demokršćani i socijalisti svojedobno, ništa ne bi bilo gotovo - u ovoj zemlji nije dovoljno promijeniti stranke, treba mijenjati sve.