Još se sjećam te maksimirske večeri, tragikomične, gotovo ponižavajuće za svakoga kome je stalo do hrvatskog nogometa u bilo kojem obliku. Lyon je neumorno punio Kelavinu mrežu, dečki u plavom neodoljivo su podsjećali na "gluhe svinje", a tip u odijelu nervozno je skakao uz aut-liniju. Barem tamo do četvrtog, petog... Nakon toga i on je odustao. Šesti i sedmi su ga smirili, i on je sjeo na klupu, u nevjerici gledao kako postaje rekorder Lige prvaka. Nitko, baš nitko nikad nije bio lošiji u Ligi prvaka od Dinama pod vodstvom Krunoslava Jurčića...

Nekoliko desetaka minuta poslije analizirao je utakmicu kao da je upravo izgubio 2-1, na knap, tražio je razloge u ovome ili onome. I opet nevjerica. Ovaj put ne na njegovom licu, već na licu onih koji su ga slušali.

- Sramota? Ne, ja to ne doživljavam tako. Okolnosti diktiraju ovakve poraze - rekao je Kruno nakon tih groznih, užasnih 1-7.

Rekao i - otišao. Iz plavog salona, ali i iz Dinama. Zdravko mu to nije želio oprostiti, ni iz drugog pokušaja nije dokazao da je trener za Dinamo i tu je priči došao kraj. 

Na novi posao Kruno je čekao samo malo više od dva mjeseca. Za Slavena Bilića će "snimati" Talijane, prenijeti mu dojmove, preporučiti kako se postaviti, kako igrati. Ne, nije šala, Bilić ga je doista angažirao. On Talijane, Vučević Španjolce, Ciprić Irce. Takva su zaduženja.

- Tako je, Jurčić će gledati Italiju protiv SAD-a - pojasnio je izbornik.

Neću reći da Kruno Jurčić nema pojma, nemam pravo na to, iako vjerojatno ni ja ni bilo tko od Vas čitatelja ne bi od Lyona na Maksimiru izgubio 7-1. Ali kroz prizmu onoga što se događalo u ovogodišnjoj Ligi prvaka, sjećajući se kako je isti taj Jurčić u prvom mandatu umalo prosuo maksimirskih 3-0 u uzvratu finala Kupa protiv Hajduka, mogu samo zamisliti kako će izgledati njegove opservacije, savjeti i upute Biliću.

- Čuj, Slavene, ja sam ti igrao protiv Reala na Bernabeuu i jedno sam zapamtio. Dobro se čuvaj u prvih osam minuta. Ako primiš ti komada u prvih osam minuta, teško se vratiti u utakmicu - valjda će savjetovati Kruno.

Bilić će ga korektno saslušati, pristojan je čovjek, a i igrali su zajedno, dugo se znaju. Možda će se i nasmijati, misleći da njegov talijanski špijun samo ima dobar smisao za humor.

- I još nešto. Možda bi bilo najbolje da ne povedeš 1-0 protiv Talijana. Znaš, u toj situaciji ti se lako može dogoditi da primiš sedam komada poslije toga - nastavit će svoju elaboraciju vjerojatno Jurčić, prepun iskustva iz prošle jeseni.

Tu će se već Bilić čudno pogledavati sa suradnicima Asanovićem i Jurčevićem, mislit će da ga ovaj sad već zajeb..., ali opet će valjda prešutjeti. Kažem, fin je i pristojan taj naš izbornik.

- Kad već razgovaramo, mislim da bi reprezentacija trebala igrati kontrolirani nogomet. I u rombu u sredini, mislim da je i to rješenje - opet će valjda svoje mišljenje ponuditi Kruno.

Sad će se već Bilić namrgoditi, malo se i naljutiti na svog snimatelja i pokušati okončati ovaj očito neozbiljan razgovor. Pa onda promijeniti temu, sa suradnicima krenuti dogovarati što s lijevim bokom, problematičnom pozicijom.

- Znam ja! - javit će se i tada valjda Kruno:

- Pozovi opet Strinića u reprezentaciju. To je odlično rješenje.

E, tu će već Bilić vjerojatno prestati biti fin i pristojan, možda će nešto i opsovati, uz dodatak "pa jedva sam ga se riješio". I gotovo sigurno će na odlasku Jurčeviću i Asanoviću šapnuti:

- Dečki, ajmo mi naći nekoga drugoga da snima Italiju. Ipak bih volio imati šanse u toj utakmici...