Tko je ovdje zapravo bezveznjak?
Branko Hrvatin koji je punim imenom i prezimenom ustao u obranu sudaca od Vladinih tvrdnji o "državnom udaru pištoljem na vodu" ili anonimni "visoki izvor iz Vlade" koji se brutalno obračunao sa sucima koji su se usudili donijeti odluku u procesu protiv Josipa Perkovića koja je u suprotnosti s njegovim željama?
Ove subote visoki izvor iz Vlade iskoristio je priliku da putem Jutarnjeg lista odgovori sucu Hrvatinu tvrdnjom kako "samo bezveznjak može dati onakvu izjavu", nazivajući njegovu reakciju na anonimni napad iz Vlade "pravom sprdačinom", da bi potom taj isti visoki izvor lansirao jedan hračak i na obraz samog predsjednika Vrhovnog suda: "Žalosno je kad tako istupa Hrvatin koga smo mi izabrali za predsjednika Vrhovnog suda jer nije bilo boljeg kandidata za taj položaj".
Slina na slinu
Malo sline sačuvao je taj visoki izvor i za Ivana Turudića, nazivajući ga "sucem koji je stigao niotkuda pa sad dijeli lekcije", da bi svoju izjavu o "državnom udaru pištoljem na vodu", taj visoki izvor nazvao "satirom". "Hrvatinova reakcija govori o izostanku smisla za satiru".
I tako, uspjeli smo saznati da je Zoran Milanović, onaj koji progovara kroz visoki izvor, nakon prvog povjesničara, prvog diplomata, prvog etičara, prvog retoričara, prvog pravnika i ustavnog stručnjaka, sada postao i prvi satiričar u državi. Toliko suptilan da je praktički nedokučiv.
Onaj tko ne uroni dovoljno u njegove satirične dubine, ne zaslužuje ništa drugo nego da ga se nazove "bezveznjakom".
A tko je još bezveznjak? To je onaj tko punim imenom i prezimenom odgovara na napade iz Vlade, riskirajući da ga onaj visoki izvor u sigurnosti medijske anonimnosti brutalno vrijeđa i ponižava.
Kvartovski siledžija
Ovdje se, po tko zna koji puta, radi o klasičnom mentalitetu rulje. Na djelu je mentalni sklop kvartovskog siledžije, sitnog kukavice koji se dočepao utjecajne funkcije i koristi je za obračun s protivnicima, za njihovo ponižavanje, ismijavanje, patroniziranje.
Riječ je o likovima koji obično iz gomile dobacuju psovke i uvrede, a zatim se sakriju među ruljom, gdje se zlobno cerekaju i hvale se najbližem pajdi: "Jes' vidio kako sam ga zajeb'o".
Bezveznjak je onaj tko nasjedne na takvu provokaciju. A ne onaj tko ju lansira.
Jedna stvar u ovoj priči nije jasna: odakle moralna superiornost nekome tko se skriva iza anonimnosti funkcije? Ne samo kako bi komentirao, kritizirao ili polemizirao, već obračunavao se niskim udarcima i još nižim uvredama? I pritom, naravno, sramotio instituciju u čije ime prosipa žuč.
Ne zna se što je ovdje strašnije: kad se iza egide "visokog izvora" skriva osobno premijer koji lansira političke plotune po sucima i sudovima ili kad se iza tog izvora sakrije neki "slinavac", sretan što može iskoristiti svojih pet minuta slave i u šefovo ime iscipelariti sve one koji su mu stali na žulj.
Jalnuški diletanti
U prvom slučaju, radi se o skandaloznom političkom gafu, u drugom slučaju, radi se o tome da autoritet Vlade stoji na raspolaganju svakom, pa i najnižem od visokih izvora. I kao što su danas na repertoaru bili suci, jučer su to bili stranački disidenti, prekjučer koalicijski partneri, prije toga smutljivci i jalnuški diletanti.
Pritom nema smisla sablažnjavati se nad vokabularom koji uključuje takve izraze kao što su "bezveznjak" ili "sprdačina". Tko je jednom sjedio s Milanovićem, mogao je čuti i gore stvari.
Ono što nas treba sablazniti jest činjenica da se institucija kao što je hrvatska Vlada spustila na ovaj nivo.
Jer, ni u Sanaderovo vrijeme, a naročito u Kosoričino, Vlada se nikad nije služila ovakvim metodama i ovakvim rječnikom za obračun sa svojim protivnicima, naročito sucima. Naravno, Sanader nije birao riječi, ali je zato birao način.
Ovo što Milanović sada radi, ovakvi anonimni atentati, ovakvo napadanje iz busije, još dosad nije viđeno u Banskim dvorima.
Možda on misli da je to politička satira, ali nije ništa bolje od tupe verbalne satare kojom mlati naokolo.