Vidjeli smo ovih dana kako je čast u naših političara jeftina roba. U Shakespeareovu “Henriku IV.” jedan lik, Falstaff, kaže: “Dobro, nije važno, mene čast tjera naprijed. Da, ali što ako me čast probode kad krenem naprijed, što onda? Može li čast namjestiti nogu? Ne može. Ili ruku? Ne može. Ili odstraniti bol iz rane? Ne može. Čast onda nije vješta u ranarstvu? Nije. Što je čast? Jedna riječ.

Što ima u toj riječi čast? Zrak. Prikladna procjena! Tko je ima? Onaj što je umro u srijedu. Osjeća li je on? Ne osjeća. Čuje li je? Ne čuje. Onda je ona neosjetljiva? Da, mrtvacima. Ali zar ne može ona živjeti sa živima? Ne može. Zašto? Kleveta ne može to podnijeti. Ja je zbog toga nimalo ne želim. Čast je puki pogrebni ukras - i tako završava moj katekizam”.

Tako, dame i gospodo, drugarice i drugovi, završavaju i katekizmi naših političara. Jedan je, u skupštini, zamijenio čast za namještanje noge, drugi se prodao za odstranjivanje boli iz rane, treći je dobio novi laminat. Sjećamo se i jednog koji je načas zaboravio domovinu dok su mu agresori namještali zubalo. Pa nije mogao u rat krezub, nije to po NATO standardu.

Ne trebaju njima pogrebni ukrasi, nego životne radosti. Plenković se žali da su Hrvati u Bosni prevareni na izborima. Jesu, na neki način, ali zar su Hrvati u Hrvatskoj, i u Zagrebu, manje žrtve prijevare? Tko je razuman glasao za HDZ, a dobio Vladu sa strankom Vesne Pusić? Tko je birao Hasanbegovića (na listi HDZ-a), a želio Vrdoljaka? Nema takvih. Tko je u Zagrebu glasao za Sandru Švaljek, a dobio Bandića?

Tko je glasao za SDP, a dobio rezervnu vojsku zastupnika za HDZ? Ni jedna od tih stranaka, struja i ličnosti ne namjerava mijenjati ovu zemlju. Svi zadržavaju ovaj naopaki ustroj i brinu se samo za rejting. Netko će nas jednom ipak reformirati umjesto nas samih pa će nam, kao u Grčkoj, mirovine biti srezane s 1700 na 700 - kod njih eura, kod nas kuna. Zato jer smo birali ovakve. Pamet, dakle, u glavu - malo je vremena ostalo.