Tih i sramežljiv, frizure kao što je danas ima njegov sunarodnjak iz Chelseaja Willian, izašao je Sammir na teren u Koprivnici. U desetoj sekundi susreta uzeo je loptu, izveo čudo i asistirao Eduardu za gol. Je l’ moguće? Svi su se još pogledavali, a Sammir je već zabio za 2-0. Njegov prvi gol za Dinamo. Iako je u sastavu bio i Luka Modrić, svi su pričali samo o novom klincu iz Brazila koji je sve zadivio.

Pivo? Slobodno, nazdravi, zaslužio si, rekli su mu tada. I tako je sve počelo. Bilo je to u svibnju 2007. Šest godina poslije priča je opet ista. Slaven Belupo i Sammir. Brazilski klinac sad je odrastao čovjek i, kao tada u Koprivnici, svi pričaju samo o njemu. Tada su se naslađivali njegovim dolaskom, sada se natječu tko će ga više zgaziti. I dotući. Jedni govore da su ga otjerali, drugi da se sam otjerao.

Da je potpisao novi ugovor, budite uvjereni, ova svinjarija, ma koliko benigna ili strašna bila, pala bi u zaborav. Povijest uči da je tako. Ovako, Sammir je odbijanjem potpisa potpisao odlazak. Iz Europe su ispali, a za HNL im ionako nije potreban.

Vjerojatno sam jedan od rijetkih koji će za Brazilcem žaliti. Ne zato što je dinamovac s najviše europskih nastupa i golova, ne zbog šest godina u Maksimiru niti zbog vrhunskog nogometa koji je znao igrati. Žalit ću za tim što mu tog svibnja u Koprivnici nitko iz Dinama nije zabranio to pivo. Jer da jest, s takvim talentom mogao je igrati gdje je htio. Na kraju će ga svatko pamtiti po nečemu. Moja asocijacija je: Sammire, imao si strašan bicikl, a, eto, na kraju si dobio pedalu...